Elvedin Nezirović

Oficijelna stranica pisca Elvedina Nezirovića

Knjige

Bio / bibliografija

Elvedin Nezirović je pisac, pjesnik i esejist, rođen 12. novembra 1976. u Mostaru (BiH). Završio je Pedagošku akademiju, Odsjek za bosanski jezik i književnost (1999.), te Fakultet humanističkih nauka na Odsjeku za engleski jezik i književnost (2012.) na Univerzitetu „Džemal Bijedić“, u Mostaru.

Objavio je zbirke poezije, „Bezdan“ (Podružnica pisaca HN kantona, Mostar, 2002.), „Zvijer iz hotelske sobe“ (Liber, Beograd, 2008) i „Propovijedanje bluesa“ (Vrijeme, Zenica, 2018.), romane „Boja zemlje“ (Synopsis, Sarajevo / Laguna, Beograd, 2016), „Ništa lakše od umiranja“ (Laguna, Beograd, 2019.), „Ono o čemu se ne može govoriti“ (Laguna, Beograd / Buybook, Sarajevo, 2021.) i „Sandro“ (Laguna, Beograd / Buybook, Sarajevo, 2024.), zbirku priča „Toliko o tome“ (Dobra knjiga, Sarajevo, 2013.), te zbirku eseja, tekstova i kolumni „Deblokada grada“ (Centar za kritičko mišljenje i portal tačno.net, Mostar, 2018.).

Recenzije

„Nezirovićev roman Sandro (Buybook, Sarajevo, 2024) pripada korpusu angažirane književnosti koja se suočava s identitetskim pitanjima i dubokim društvenim podjelama u postjugoslovenskom prostoru. Djelo je ukorijenjeno u iskustva rata, tranzicije i kulturnih trauma, pri čemu Nezirović koristi narativnu introspekciju i fragmentarne priče kako bi istražio granice nacionalnog i osobnog identiteta.“

Šeherzada Džafić

Prof. dr.

„Elvedin Nezirović, pričajući Sandrovu životnu priču, primorava sebe na preispitivanje vlastitih trauma, ciljeva, pogrešaka, a zapravo, svaki segment romana ispisuje snažno svjedočenje o generaciji uništene mladosti i, uglavnom, besperspektivne budućnosti. Svjedočenje je to i o faktima koje ne možemo mijenjati: da se zločin slavi, da je mnogima rat bio utočište i prilika, svjedočenje o tome da su podijeljenost i etnička politika postali imperativi, smjernice ponašanja, kao i to da besmisao cvjeta.“

Amila Tekešinović

mr. sci.

„Nezirović u Sandru zasijeca i veliki dio aktuelne stvarnosti, a u kojoj je i dalje važno odrediti se, reći kojoj strani pripadaš. Fabulativno jednostavan, ali sa čitavim nizom glasova kroz koje nas pisac vodi vješto, podsjećajući da je fikcije u njegovoj priči zapravo jako malo i da je jedina građa za dobru književnost neposredna stvarnost – ona koja nas usrećuje, ali i ona koja nas neumoljivo uništava.“

Ivana Golijanin

Oslobođenje, 12.septembar 2024.