Subota, 26. april
Saznavši danas da je izvjesni Kota napokon stigao kući, u Mostar, sjetio sam se njegovog rahmetli oca, čika J-a. Upalih očiju i s naviljkom bijele kose na glavi, sjedio bi čika J. u bašti neke od okolnih kafana i odsutno gledao u svoju prvu jutarnju rakiju. Kažu da ga nikada niko nije čuo da je izgovorio ime sina koji je devedesetih otišao vani i više mu se nije javio, čime ga je osudio na jedan poseban oblik nepostojanja, možda čak gori i od same smrti.
Niko ne zna šta se između njih desilo, ako se uopće išta desilo i ako to već nije bila jedna od onih stvari za koje ne postoji objašnjenje, ali ima nečeg vrijednog poštovanja u tome da je i u najtananijim kafanskim raspoloženjima, kada bi nošen talasima samosažaljenja uplovljavao u podzemne luke svog očinstva, čika J. uvijek s nepokolebljivim uvjerenjem tvrdio da jedino za čim žali jeste to što osim kćerke, Tamare, više nije imao djece.
Negdje u sivoj izmaglici ranih dvije hiljaditih godina, kada je s jednim prijateljem iz Jasenice krenuo u posao proizvodnje i prodaje rakije, zbio se događaj koji mu je odredio kasniji život. Tokom ribolova, pao je s jedne litice i potom skoro dva desetljeća proveo u invalidskim kolicima. U njima je navodno i umro, dok je s čokanjčićem u ruci, s balkona svoje kuće gledao prijatelje kako mušičare na Neretvi. Pretpostavljam da u zadnjim časovima svoga života nije ni slutio da će se jednoga dana sin kojega nikada nije imao vratiti kući, tek da se podsjeti da tu više nema onoga čega, po svoj prilici, nikada nije ni bilo.
Nedjelja, 27. april
Razmišljajući o odluci koju sam, izgleda, već donio – ili se možda ona donijela sama od sebe, bez mog i najmanjeg učešća – da ovaj dnevnik vodim do devetog maja, kada je, prije ravno trideset dvije godine, započeo moj današnji život, odvezao sam se do svoje bivše zgrade, u zapadni dio grada. Toplo prijepodnevno sunce, zvuk udaljenih glasova s Tržnice i poneko lice u osjenčenoj uvali balkona, sav taj život koji se istovremeno odvijao u tišini nedjeljnog jutra, cijela jedna fabrika najtananijih podražaja, sve mi je to stvaralo osjećaj dubokog propadanja kroz vrijeme. Ono što je sasvim slučajno započelo krajem novembra prošle godine, a što se pomalo i iznenađujuće pretvorilo u pisanje dnevnika, upravo je ovdje, na Aveniji, čini mi se, dobivalo nekakav svoj konačni oblik i smisao.
Dvadeset dana poslije devetog maja 1993., u jednom humanitarnom autobusu, pod pratnjom UNPROFOR-ovih vojnih transportera, napustio sam ovo mjesto, pri čemu sam razdvojen od očuha, kojeg će to razdvajanje koštati slobode, a poslije i života. Istoga dana, majka i petogodišnji polubrat prešli su u istočni dio grada u ambulantnim kolima Crvenog krsta. Četiri dana poslije, majka se porodila na školskoj klupi, u hodniku Ratne bolnice Mostar, u zgradi Higijenskog zavoda, koja nije imala struje, kao ni većinu medicinskih potrepština nužnih za porodilje i liječenje pacijenata.
Ali to su već postala opšta mjesta u mojim romanima. Pišući pojedine dijelove ovoga dnevnika osjećao sam se kao da ponovo prerađujem njihovu građu, a samim tim i građu vlastitog života. Iznova sam sagledavao njene razdjelnice, njene stalnosti i suprotnosti, pa čak i suštinu, koja je često izmicala i meni samome, vjerujući da ću možda o tom vremenu saznati nešto što do sada nisam znao. Osloboditi se vlastite prošlosti, otrgnuti se iz njenog zagrljaja, bilo mi je zamislivo jedino ako o tome pišem i možda zaista biti pisac u mom slučaju znači čitavog života pisati jednu knjigu – knjigu koja nikada neće dobiti svoj konačni oblik, koju je nemoguće završiti. Jer prošlost je uvijek tu i ne prestaje se događati; iako vremenski sve dalja, prostorno mi je podjednako bliska kao i prije trideset dvije godine, odigrala se ovdje, na ulicama kojima prolazim svakoga dana, ponekad i po nekoliko puta.
Raščlanjivanjem događaja koji su uslijedili prije ili odmah nakon napada HVO-a i HV-a na istočni dio grada, moguće je razumjeti pravnu suštinu onoga što je Međunarodni sud pravde u Den Haagu definirao kao Udruženi zločinački poduhvat, ali ni pored svih opisanih užasa kojima su bili izloženi nelojalni Muslimani / Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali u oba dijela grada, bit onoga što se proživjelo devetog maja, kao i u danima i mjesecima nakon njega, i danas mi izmiče. U tom smislu, deveti maj za mene nije samo važan datum iz posljednjeg rata – on je mnogo više od toga. To je, zapravo, onaj košmarni osjećaj koji me spopadne svake godine, početkom proljeća, kao da čitav grad najednom prestane disati, pasivno preživljavajući umiranje koje je već jednom proživljeno.