Srijeda, 1. januar
U novom danu, u novoj godini, s istim strahovima. Sva ta besmislena slavlja koja na kraju nužno završe u sopstvenoj samoći. Vedro je, sasvim ugodno podne. Žena koju volim stoji na obali Bunice. Pogled joj slijeće na jato pataka kao muha na lijepak, kratko, ali ipak dovoljno da se uhvati, da tu ostane. I onda odjednom, priča mi o stogovima sijena u dvorištu svoje srušene kuće u Gacku i zečevima koje je hranila kao djevojčica. Pažljivo je slušam. I mislim kako čovjeku nije suđeno da ikada shvati šta istinski znači – živjeti. Otkriti smisao vlastitog uzdaha, gledanja u nebo, mirisa šume, dodira vjetra, mreškanja svjetlosti na površini vode… Mjesta na kojima smo bili, trenuci koje smo proživjeli, sve nam to zamagljuje pristup stvarnosti.
Izvadim ruku iz džepa i sklonim joj pramen kose s lica. Ta gesta najviše je što mogu učiniti za nas dvoje.
Četvrtak, 2. januar
Kada sam početkom milenija u dvorištu posadio smokvu, morao sam prethodno posjeći bajam koji je bio tu još od vremena kada je moj otac bio živ. Bilo mi je žao što ga moram ukloniti, ali s obzirom da se počeo sušiti, nije bilo druge. Izvadio sam čak i panj, skupa s čvornatim žilama koje su sezale skoro sve do pod temelje kuće. Isposnički škrto, pjeskovito tlo nije mi ostavilo puno izbora: smokva ili šipak. Izabrao sam smokvu, zbog hlada koji pravi njena krošnja.
Danas smo tu krošnju prvi puta podrezali, moj sin i ja. U pojedinim trenucima plašio sam se da testeru vučem neovisno od njega, te mu na taj način uskraćujem osjećaj da u radu učestvuje ravnopravno. Htio sam da ga ispuni užitak uspješno obavljenog posla, da mu stvorim iluziju da je već odrastao i snažan, iako mu je tek dvanaest godina.
Poslije sam razmišljao o tome kako se ja svoga oca ni ne sjećam. I kako se od malih nogu u meni stalno spajaju i razdvajaju moj život i njegova smrt. Otac, to je za mene bila samo riječ bez stvarnog sadržaja. Riječ koja je ostala iza njega kao prazna čahura, kao jedna duboka praznina, jedna iskonska nemogućnost.
Možda sam zbog toga poželio da od ovoga dana otkinem jedan trenutak koji će, nadam se, moj sin zauvijek pamtiti. Nastojim ga zamisliti kako u nekoj dalekoj budućnosti, među hiljadama drugih, traži uspomenu na dan kada smo podrezivali smokvu u dvorištu. Kosa mu je prošarana sjedinama, pogled mekan od ljubavi i sjete. Kod Agambena čitam da riječ smara na sanskrtu znači koliko ljubav toliko i sjećanje.
Voljeti, sjećati se.
Petak, 3. januar
Često mi se u posljednje vrijeme događa da se ne mogu sjetiti nekog konkretnog događaja, iako u meni postoji snažna svijest da sam mu prisustvovao. Ponekad mi slike kojih se pokušavam sjetiti zaista isplivaju pred oči, iscrtaju se u nekom slučajnom prizoru, dozove ih sasvim određen miris, zvuk ili riječ, a ponekad proizvoljno dodajem ono što mi u tim refleksijama neprestano izmiče.
Takvo mi je, recimo, sjećanje na Ćizu, nekada dragog prijatelja s Avenije, koji je stanovao u susjednom naselju. Znam da je ujutro 9. maja 1993. došao kod mene, ali osim jednog mutnog odbljeska njegovog profila, s izrazom kakav bi ponekad pravio kada bi se spremao da te zbog nečega ismije, i koji mi se u sjećanju javlja u blijedoj svjetlosti stana komšinice Janje, gdje sam se skrivao u strahu od ponovnog hapšenja, ne pamtim više nijedan detalj u vezi s njim. Možda, ipak, još samo ovo: teta Janja se blago savija nad nekom plavom posudom kako bi debelim prstima ogulila koru s krompira i tješi nas da nam se neće desiti ništa loše dok god smo tu. Zanimljivo mi je, i prilično misteriozno, da Ćizu nikada više nisam vidio. Ne znam čak ni da li je uspio preživjeti rat.
Subota, 4. januar
Jedan proljetnim suncem okupan pejzaž, negdje uz prugu, koja vijuga između tek odleđenih jezera, šumaraka i izletničkih naselja, s ozelenjelim livadama i ponekom preostalom krpicom snijega tu i tamo. Pa onda onaj jedva primjetan vjetar u naborima zastava, i neka uzvišena, skoro pa apokaliptična tišina koja lebdi nad svime i koju mogu samo da zamišljam, jer je ne čujem od zvuka voza. Prizori netaknute ljepote, koje sam vidio tokom putovanja od Stockholma do Malmöa prije desetak godina, često mi se vraćaju u sjećanje. Kao i one uske, pokaldrmljene ulice Ystada, mali i skoro potpuno pusti trgovi sa svakojakim dućanima, ostakljene kafane, ljudi za stolovima zaokupljeni svojim tihim razgovorima. I taj osjećaj da je svijet daleko, toliko daleko da kao da i ne postoji.
Koliko sam puta sebe prekorio što nisam otišao odavde? Ako sam već morao da se rodim, nisam morao da ovdje ostanem. Oduvijek sam maštao o sjeveru, o mjestima gdje su snjegovi besprijekorno bijeli, a zime dovoljno hladne da mi utople dušu. Pa ipak, povinujući se nužnostima koje sve manje razumijem, nisam uspio da se otrgnem niti od ovoga grada, niti od sebe samoga. Nešto se u meni opiralo odlasku i uvijek kada se činilo da je kucnuo čas za oproštaj, tvrdoglavo bi me zaustavilo i zadržalo u nepomičnosti. Nakon toga bih nastavljao da maštam o pejzažima u švedskoj unutrašnjosti i malim, historijskim gradovima na obali Baltičkog mora s još većim žarom nego ranije. Ali šta uopšte može da uradi čovjek protiv vlastite sudbine?
Ponedjeljak, 6. januar
Prije nekoliko dana u ovom sam dnevniku pisao o ocu, a jutros se usred haosa moje radne sobe, među knjigama, časopisima i rokovnicima, iznenada stvorio njegov džepni imenik, s dva kalendara: za 1973. i 1974. godinu. Posljednji put sam ga vidio, ako se ne varam, dok sam za potrebe romana Boja zemlje pravio inventar stvari koje su mu nekada pripadale. Otkud se jutros stvorio na mom stolu? Odustajem od traženja odgovora na ovo pitanje jer unaprijed znam da je to jedno od onih malih čuda koja nam se svakodnevno dešavaju, čuda koja nadilaze i moć racionalnog razmišljanja i sposobnost naše imaginacije.
Na crnom, kožnom omotu otisnut je logo ispod kojeg piše Aerodrom Sarajevo. Uzimam ga i listam. Imena, brojevi telefona, ručno iscrtane mape, proračuni, narudžbe, adrese… Sve to izvire iz neke udaljene prošlosti i urušava se u melankoliju ovoga jutra, čitavo prostranstvo jednog prerano okončanog života iz kojeg je vrijeme izbrisalo izvorni smisao i u kojem se ništa više ne može prepoznati.
Očev rukopis, tako čudesno lijep za jednu krupnu, špeditersku šaku. Prelazim prstima po sitnim naborima tinte na papiru: kao da osjećam nježnost njegovih prstiju, nježnost svih zajedničkih trenutaka koje nismo uspjeli odživjeti.
Utorak, 7. januar
Drugi je dan mog zimskog odmora. Ležim dugo, miran, lišen radoznalosti o svemu što se nalazi van domašaja mog pogleda. Ni zimu, ni strah ne osjećam. Razmišljam, skoro da sanjarim o nekim stvarima, obmanjujem samoga sebe zamišljajući događaje koji se nikada neće desiti. Kao neka vrsta igre čiji je osnovni smisao da me drži podalje od pitanja koja mi potkopavaju raspoloženje. Lijeno, bez suvišnih pokreta, posmatram nisku, neprozirnu masu zimskih oblaka. Tu i tamo u njoj se ukaže rupa, otvori se poneka pukotina iz koje me pogleda mistična dubina plavog neba. Napolju, u svijetu u koji ne želim da se vratim, ulica biva nakratko oživljena brujanjem kamiona. Slijede, jedan za drugim, isti glasovi, isti zvukovi, uvijek ista ceremonija jutra. Neočekivani nalet iskrene, skoro djetinje radosti, koji brzo mine. Odrastao čovjek ne zna da se raduje, ali zato umije da pati beskonačno dugo.
Srijeda, 8. januar
Jutros, duga šetnja sa starim prijateljem, tokom koje nismo progovorili više od nekoliko riječi. Tek pošto smo sjeli u jedan kafić, otkrio mi je razlog zbog kojeg me je pozvao. I dalje je radio u jednoj privatnoj firmi za proizvodnju PVC stolarije, imao je solidnu platu, ali nije bio zadovoljan. Zato je odlučio da u svojoj 52. godini života ode u Njemačku. Ne mogu više ovako, rekao je, i meni se učinilo da se u toj rečenici našlo mjesta i za nešto o čemu nije bio spreman da govori.
Pogledao sam napolje. S onih nekoliko ruševina, Onešćukova je ulica i nakon trideset godina zadržala karakter poprišta tragedije. Nisam imao šta da mu kažem, u svakom slučaju ništa pametno. Pokušao sam da zamislim njegov život, ali nisam imao snage za to. Umarao me je neprestanim treptanjem očiju, neočekivanim okretanjem glave, svim tim gestama koje su odavale pomutnje i nedoumice kroz koje je prolazio. Koje je prenosio i na mene. Čovjek neprestano očekuje nešto drugo i bolje, i to iščekivanje, ta potraga koja nikada ne završi, u stanju je da mu uništi sve što ima.
Popili smo kafe i izašli vani. Nad gradom je granulo sunce. Bio je jedan od onih dana koji obećavaju, dana kao stvorenih za velike i važne odluke, za neki novi početak. Oba smo to osjetili. Poželio sam mu sreću. Tužno se osmjehnuo i potom još jednom ponovio, ovaj put kao da se izvinjava što ja ostajem, a on odlazi, Ne mogu više ovako.
Petak, 10. januar
Visoka temperatura, groznica, kašalj… Jedna cjepanica, koja je u kaminu gorjela sve do jutra, jedino mi je pouzdano sjećanje na prethodne dvije noći. Njena titrava, narančasta svjetlost zalazila je u moje snove, miješala se s licima iz moje prošlosti, bojila zidove i priviđenja. M.-ine vrlo usklađene kretnje dok skida mokru majicu s mene, savršena mirnoća kojom to radi, sve mi je to jutros pomalo nestvarno, kao da sam je sanjao. Gripozna stanja u mom su slučaju još od djetinjstva propraćena vrlo izraženim pomanjkanjem osjećaja za stvarnost.
Jutros je situacija bitno drukčija. Nemam temperaturu, kašalj je skoro prestao, sve u svemu vjerujem da je najgore prošlo. Vratila mi se jasnoća u misli, a s njom i opsesivna razmišljanja o životu i smrti. Traženje potvrde da ovo što radim ima neko značenje. Živjeti u sitnim perspektivama, u vrlo intenzivnom dodiru s onim što te okružuje, zaokupljen ne životom u cjelini, nego trenucima koji prolaze. To je možda idealno stanje za pisca, ali za čovjeka svakako ne.