Subota, 11. januar
U knjizi koju upravo čitam, „Iznad ništavila – hirurgija u ratu u Bosni i Hercegovini“ (Žena 21, Sarajevo, 2000), doktor Zlatko Skikić, načelnik Ratne bolnice Mostar, prisjeća se 9. maja 1993. „Toga dana sam trebao biti dežurni, pa sam prethodne noći svratio kod roditelja. Kad sam se uveče vraćao, začudi me što na ulicama nema nigdje nikoga. Čak nema ni pripadnika Španskog bataljona, koji su uvijek patrolirali određenim ulicama, naročito u području oko robne kuće Hit. Vidim nešto je neobično. Hit je srušen, ali uvijek nekoga ima tu. Shvatio sam otkuda ta zlokobna tišina tek kada me je oko pet ujutro narednog dana probudila strahovita pucnjava. Puca sa zapadne strane, a istočna obala gori. Ne vidi se prst pred okom. Počelo je još jedno protjerivanje Bošnjaka. Muškarce sa zapadne obale, pripadnici HVO-a odvode u logore. Preostale su istjerali na stadion. Odatle su mlađe žene vodili u logore, a starije protjerali. Do nas, koji smo ostali tamo gdje smo zatečeni, stizali su uznemirujući glasovi. Niko nije znao tačno šta se događa. Sve se odigravalo kao u nekoj nevjerovatnoj stvarnosti. Pripadnici HVO-a koji su istjerivali Bošnjake iz njihovih stanova i kuća, poslije sat-dva su došli do Bulevara na kojem je i danas nezvanična linija razgraničenja. Oko sedam sati zapalili su zgradu u kojoj sam se nalazio. Svi smo izašli napolje. Poslije smo se sklonili u neku armijsku komandu, ali su nas i odatle izbacili.“
Dva sata nakon što je tog jutra uhapšen, očuh se pojavio na vratima našeg stana u Splitskoj 50. I danas mojim bićem mine tuga kada se sjetim kako ga je majka obasula radosnim zagrljajima. Bio je to jedan od onih trenutaka koji se opiru doživljaju ratne katastrofe, jer proističu iz prirode ljudskog stanja, iz činjenice da je prisustvo smrti u stanju da odredi mjeru svakoj nesreći, ali i svakoj radosti. Ta slika, tako lijepa, tako nesvojstvena njima, koji su međusobnu ljubav izražavali na najneobičnije načine, ali nikada nježnostima, barem ne u bratovom i mom prisustvu, kao da su se plašili da u tome ima nečega što ih je činilo lošim roditeljima, jedna mi je od najdražih uspomena na očuha.
Nedjelja, 12. januar
Ona mala kafana u Cernici – tri stola i nekoliko stolica postavljenih ispod bogatih, sjenovitih krošnji – gdje si me jedne prilike upoznao sa svojim starim, prijeratnim prijateljem. Krupan čovjek, pristala lica i sivih očiju, koje su veselo žmirkale iza okruglih naočara. Najbolje ga se sjećam po načinu na koji je pijuckao rakiju. Teško mi je bilo povjerovati da zadovoljstvo te vrste, tako jednostavno, tako čisto, uopće može postojati, da ga ljudska duša može izdržati.
Vrijeme. Ponekad imam osjećaj da oblijeće oko mene, da se materijalizuje, da postaje konkretan prostor, neko mjesto koje tako tužno govori o tvom odsustvu, o našem odnosu i životu, o tvojoj smrti. I nikad, nikad ne skrećem pogled s takvih mjesta, daidža: uvijek ih gledam. Nastojim se s njima suočiti.
Srijeda, 15. januar
Već nekoliko dana u Emini srećem jednog čovjeka, kojeg ranije nisam viđao. Pojavi se oko podneva i sjedne vani, ako je dan vedar. Obično naruči kafu, otpije gutljaj ili dva i potom se premjesti za drugi stol. Nikada ne traži da mu se donese kafa koju je počeo piti, uvijek poruči novu. (To me podsjeća na jedan moj stari nemir: često mi se desi da ostavim do pola ispisan rokovnik i počnem pisati u novi samo da ne bih osjećao težinu ispisanih stranica.)
I onda sjedi jedno vrijeme, tipka na mobitel, posmatra goste u kafani. Lice mu je zabrinuto, kao kod čovjeka na čija pleća je pao teret neke goleme obaveze. Nakon pola sata pozove konobara, uredno ostavi bakšiš i umjesto da ode, ostane za stolom još nekoliko trenutaka, kao da ljudima u kafani želi dati priliku da ga zadrže. Međutim, to se nikada ne događa, što me iz razloga neizmjerno veseli.
Petak, 17. januar
Ponovo sam loše spavao. Probudio sam se oko četiri sata, uznemiren snom u kojem, kao i obično, ne uspijevam da se pomaknem, iako mi život ovisi o tom jednom jedinom pokretu.
Ležeći budan, pred zoru sam se sjetio još jedne slike od 9. maja 1993. Košulja na očuhu još se nije bila osušila od znoja kada je u stan utrčala naša komšinica s gornjeg sprata. Vidjelo se da je plakala. On ju je malčice umirio, rekavši da joj je muž dobro i da bi ga, kao i sve ostale, trebali pustiti tokom dana, ali njoj to nije bilo dovoljno, pa je pomalo već gubeći prisebnost počela postavljati pitanja na koja nije znao odgovor: na šta će ovo izaći, hoćemo li preživjeti, do kada će nas hapsiti?
Kod očuha je to, sjećam se, stvaralo neku vrstu tenzije između potrebe da bude staložen i karakterističnog razmahivanja rukama kojim kao da je razjašnjavao smisao svojih riječi. Jedna od posljednjih slika na to jutro kojih se sjećam jeste njegov osmijeh, koji ispod široko razmaknutih očiju istovremeno izgleda i izgubljeno i derviški mudro, čak i samouvjereno, kao da zna šta budućnost nosi.
Ponedjeljak, 20. januar
Napokon mi je pošlo za rukom da se malo odvojim od svog svakodnevnog života. Čitavu subotu poslijepodne, noć i nedjelju jutro proveo sam s prijateljima u maloj vikend-kući, u Podveležju, koja pripada pjesniku, Adnanu Žetici. Moram priznati da mi je prijalo izaći iz samoga sebe i povezati se s prostorom koji nije imao nikakvih dodirnih tačaka s mojim stanjem. U jednome trenutku, tokom jutarnje šetnje kroz naselje, dok je neobično toplo zimsko sunce naše oči držalo skoro potpuno zatvorenima, iznenada sam osjetio da mi se vratio optimizam, vjera u život. Kao da su se planina i šuma načas uvukle u mene, ispunile me svojom suštinom, dale mi oblik stabla, travke ili lista. Bilo je odveć lako spoznati da je oduvijek postojao samo život, život kao veličanstvena i neuništiva forma, ne bol koju nosi sa sobom ili ostavlja iza sebe.