Subota, 1. februar
Za lijepih i prozračnih dana smrti naših voljenih izgledaju nam posebno tužne. Mislim o tome dok u miru i blistavosti prirode šetam starom austrougarskom stazom koja prolazi iznad moga naselja. Oštrina sunčevih zraka, boje lišajeva na kamenju, galebovi koji kruže iznad krovova u dolini i jedan šipak što osamljen raste na padini ispod puta bacajući na tlo plodove koje nema ko da ubere – ništa od toga ne zna da postojim, a ipak, kao da u svemu osjećam sebe i svoju tugu. Da nije ove vedrine možda mi se nikada ne bi kazalo da je ono što izgubimo smrću voljene osobe uvijek veće od onoga što smo s njom imali.
Ponedjeljak, 3. februar
Nekoliko baštenskih stolova u Emini zapravo su obične metalne bačve, s logom poznatih brendova, Ballantines, Carlsberg, Jack Daniels. Takve bačve dedi su nekada uglavnom služile za transport vode s udaljenih izvorišta do zasađenih njiva i štala za stoku. U njima se, također, razrjeđivao i miješao plavi kamen kojim su se polijevali vinogradi, zbog čega je njihova unutrašnjost trajno ostajala plava i nagrižena krečom.
Sjećam se kako bi deda dugo pripremanu tekućinu i pažljivo je sipao kroz mrežasti otvor na mašini za polijevanje. Potom bi je, u jednoj ili dvije kretnje, vješto uprtio na leđa i krenuo dugim redovima vinove loze. Desnom rukom bi pomjerao ručicu koja bi stvarala pritisak u mašini, dok bi lijevom držao prskalicu iz koje je, kao iz minijaturne tuš baterije, po zelenim listovima i bobičastom voću radosno prskala plava tečnost.
Sjećam se i svoje sreće dok bih gledao kako se vraća s dna dugačkih redova, s licem neprepoznatljivim, sasvim plavim od kamena. Bože, koliko li je samo vremena prošlo od tada? Više od četrdeset godina; skoro dvadeset je minulo otkako je umro deda. Ali još uvijek mi dolaze slike kao protkane paučinom, od zaborava spašene, nikada izgovorene rečenice, sve ono što nam se dogodilo i ne može se izbrisati, uspomene koje navale u neočekivanim trenucima.
Utorak, 4. februar
Jedna snijegom prekrivena ulica na kojoj sam se obreo usred sinoćnjeg sna. Ništa se ne događa, samo krupne, paperjaste pahulje i ona vrsta spokoja koju Edward Sapir naziva religijom. Postoji neko vrijeme i u njemu osjećaj nečijeg prisustva, sasvim prigušen, nejasan, pomalo napet. Sve je zamagljeno, ništa se ne može opipati, nejasne su granice između onoga što je u snu stvarnost i sna samog po sebi. Snijeg pada, niko se ne pojavljuje, a čini mi se kao da nekoga ili nešto čekam. Bio sam ondje, na toj snježnoj ulici, sasvim sam i to je bilo sve, čitav san.
Srijeda, 5. februar
S bratom, u caffeu jedne benzinske pumpe, u industrijskoj zoni. Razgovaramo o mogućnostima pokretanja obrta, jer mu posao u kompaniji za koju radi ne nudi sve što bi želio. Iznosimo razloge za i protiv, analiziramo. Šank za kojim sjedimo gleda prema prodavnici rasvjetnih tijela, na suprotnoj strani ceste. Iza, u daljini, skladišta su građevinskog materijala, stanice za otkup željeza, separacije, betonare, svadbeni saloni, kuće u Rodoču i Koloniji, hangari bivšeg logora Heliodrom, gdje će uskoro, kao oblik najodvratnije ironije, biti otvoren muzej posvećen vojsci koja je logor i osnovala – sve to, zapravo, najvećim dijelom zaklonjeno susjednim objektima, stablima i visokim rastinjem što raste uz obalu Neretve.
Pomisao na smrt pomoli se iznenada, bahne poput grupe građevinskih radnika koji uđu u prostoriju za pušače. Onda otuda odjekuju riječi kojima njihovi glasovi daju poseban prizvuk, čas oštar i grub, čas neozbiljan i zajedljiv, skoro iritantan. I dok brat odgovara na telefonski poziv, ja mislim na logor Heliodrom, mislim na očuha, mislim na njegovu smrt. Koliko često on razmišlja o tim stvarima? O tome, recimo, da je devet od posljednjih jedanaest mjeseci života njegov otac proveo u koncentracijskom logoru? Da li ga se uopšte sjeća? Imao je šest godina kada je doživio moždani udar, bio je tada s majkom, vjerovatno je vidio sve. Nikada o tome nismo pričali. Oduvijek me prate mračni predosjećaji da bi ga takva pitanja mogla povrijediti, da bi mogla zauvijek promijeniti naš odnos.
Petak, 7. februar
Jutros sam u maloj saksiji na terasi vidio opušak. Skoro čitava, nespretno ugašena cigareta, koja je još davala znakove života. Vrata koja su vodila u majčin dio kuće bila su otvorena, tamo se nazirao kuhinjski stol, viseća garnitura s porculanskim čašama i egzotičnim začinima, i majčino lice. Odlučio sam se pretvarati da ništa ne primjećujem, ali to je samo pojačalo dojam krivnje. Zašto majčina odluka da ne puši preda mnom, u meni izaziva toliko zebnje i samoprijekora?
Dobar dio svoga života, ona je bila strastveni pušač, ali pred svojim ocem, mojim dedom, nikada nije zapalila cigaretu. Nedugo poslije njegove smrti, oboje smo prestali pušiti, gotovo u isto vrijeme. Za nju, kao da je cigareta izgubila okus kada više nije bilo nikoga od koga bi se morala skrivati. Međutim, prije tri godine ponovo je počela s tim. Trebalo mi je godinu dana da saznam, ali baš kao ni deda, koji je također bio pušač, ni ja joj to nikada nisam dao do znanja. Shvatio sam da je to bio njen način da se nosi s bratovom bolešću i to mi je bilo u redu.
Razmišljam o tome dok se vozim na posao, mislima ispisujem čitav jedan krug porodične povijesti koji počinje i završava s majčinom ovisnošću o nikotinu. Nekoliko puta sam poželio da prekinem tu igru i oslobodim se krivnje koju zbog toga osjećam, ali bih uvijek popustio pred strahom da je ne povrijedim. Vjerovatno će mi zauvijek ostati tajnom šta kod majke proizvodi veće zadovoljstvo, cigarete ili strah da će biti uhvaćena dok puši.