Nedjelja, 23. februar
U arhivu Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, sačuvano je sjećanje Ivice (Jozo) Boškovića (1963), pripadnika jedinice HVO-a „Ludvig Pavlović“, koja je 9. maja 1993. učestvovala u napadima na komandu 4. korpusa Armije RBiH u zgradi Vranice. Na njegovo svjedočenje nailazim u izuzetno vrijednoj dokumentarnoj knjizi Samije Rizvanović, „Hercegovačke kristalne noći“ (Dobra knjiga, Sarajevo, 2022). „Moj vod je napadao iz pravca Splitske ulice, a zapovjednik mi je bio Mate Brajković. (…) Sa naše lijeve strane dejstvovao je Prvi vod a njegov pravac udara dolazio je sa Tržnice, na Aveniji. Uz osnovni zadatak da zauzmemo zgradu komande Armije BiH nama je posebno bilo naređeno da na pravcu djelovanja istjeravamo svo stanovništvo iz stanova i privatnih kuća. Poznato mi je da je stanovništvo odvođeno za Rodoč, putnim pravcem prema Čitluku, a zatim makadamskim dijelom puta preko Varde za Rodoč. Taj dio posla tačnije odvođenje istjeranih ljudi iz njihovih stanova vršila je Vojna policija HVO-a. Samo ulaženje u stanove vršili smo mi i to tako što smo naređivali stanovništvu da u roku od 10 minuta mora napustiti stan radi evakuacije. Sjećam se da su pojedini bojovnici pucali po vratima stanova koji su bili zaključani. (…) Sa naše desne strane u pravcu zgrade Vranica dejstvovao je Treći vod, a desno od njega, iz pravca Hita, dejstvovao je Četvrti vod. Sa prostora Partizanskog groblja dejstvovao je Vod protivzračne odbrane uz stalnu paljbu iz boforsa. (…) Nakon zauzimanja zgrade Vranica već sljedećeg dana naša postrojba je vraćena u Čapljinu, a ja sam dobio 10 dana odmora koji sam proveo u Makarskoj.“
Je li i jedan od onih vojnika koji su se, u jutro 9. maja, pojavili na vratima našeg i stana očuhove sestre bio pripadnik jedinice „Ludvig Pavlović“? Splitska ulica, Tržnica, Avenija, kao da Bošković opisuje gdje sam živio. Sjećam se da smo negdje oko osam ili devet sati tog jutra saznali sudbinu naših najmilijih na osnovu najpouzdanijeg mogućeg izvora. Naša komšinica s petog sprata, jedna od onih tvrdokornih Hrvatica koja je uživajući u sigurnosti svoje nacionalne čistoće mjesecima prije dijelila uvrede komšijama drugih etničkih pripadnosti, doživjela je iznenadni napad grižnje savjesti zbog čega je svoju do jučer najbolju prijateljicu, Muslimanku, obavijestila da joj je muž odveden na Veležov stadion, te da će tamo ostati dok se ne završi ono što je nazvala provjerom. Iako je njen sin, koliko se sjećam, bio oficir u HVO-u, ta vijest, koja se brzo proširila i na niže spratove zgrade, kod majke je podstakla duboku sumnju. Ali kada se na našim vratima ubrzo pojavio očuh, ispostavilo se da je sumnja bila bezrazložna – svi punoljetni muškarci Muslimani, kao i neki žene, djeca i starci iz zapadnog dijela grada, zaista su tog jutra bili odvedeni na Stadion Pod Bijelim Brijegom, a odatle, kako već opisuje Bošković, preko Varde, u Rodoč, u logor Heliodrom.
Ponovo čitam Boškovićevo svjedočenje i razmišljam o tome koliko je pri povratku kući tog jutra očuh morao biti pažljiv, jer su se samo jedan blok dalje vodile borbe u zgradi Vranice, zbog čega čitava Avenija mora da je vrvila od vojske. Pretpostavljam da je išao skrovitijim, manje upadljivim putem, kroz Eksperiment, pa iza Desete osnovne škole, zatim kroz dvorište iza Mostarke, te na koncu do Zvjezdara i Tržnice. Je li se osvrtao? Je li se plašio da ga neko prati? O čemu je razmišljao? Da li je bio u stanju da vidi izlaz iz situacije u kojoj smo se našli? Je li uopće mogao da pojmi granice katastrofe koja nam je prijetila?
