Četvrtak, 27. februar
Često razmišljam o životu moga dede Bećira, koji je započeo u Crnićima, 1932. i koji je potrajao tačno sedamdeset pet godina. Otac mu je umro u osvit Drugog svjetskog rata, nakon čega su dva najstarija brata otišla od kuće, jedan je postao Pavelićev legionar i njemu se u bici za Staljingrad izgubio svaki trag, dok se drugi, koji je otišao u partizane, na kraju rata vratio u selo ispunjen unutarnjim nemirom i preživljenim grozotama. Majka mu je doživjela duboku starost, umrla je 1978. u kući koju je kao najmlađi sin dobio u nasljedstvo. U međuvremenu glad i siromaštvo, trogodišnje služenje vojnog roka u Murskoj Soboti, ženidba, djeca, duga zidarska odsustva od kuće, rad u polju i prerana smrt moga oca koja ga je skršila. Uslijedilo je mjesec dana zatvora zbog jedne pogrešno protumačene izjave u seoskoj kafani, zatim unuci, dijabetes, drugi brak njegove kćerke, te na posljetku još jedan rat, koji će odrediti posljednjih petnaest godina njegovog života.
Istovremeno, svijet je prolazio kroz industrijsku i kulturnu ekspanziju, Hladni rat, dogodila se revolucija filmske umjetnosti, Beatlemanija, šezdeset osma, Woodstock, dolazak televizije, Muhammad Ali, feminizam, pop kultura, pad Berlinskog zida, ali za jednog pobožnog seljaka koji uzgaja duhan i zida kuće, sve je to bilo nestvarno daleko od sveprisutnog života, bezbjedno od pohlepe siromaštva i smrti. Na jednoj fotografiji s kraja devedesetih ili možda čak početka dvije hiljaditih, sjedimo ispred stare ostave u tek obnovljenim Crnićima, na drvenoj klupi na kojoj bih ga kao dječak zaticao kada bih za vikende i raspuste dolazio obići.
Dedin osmijeh na toj fotografiji, sasvim suprotan godinama koje je upravo ostavio iza sebe, a čiji rubovi kao da završavaju na neninom licu, osmijeh je čovjeka kojemu se ispunio san o povratku kući, istoj onoj kući koju je s prozora obližnje škole gledao kako gori, u kojoj su mu umrli otac i majka, u kojoj je izrodio djecu i u kojoj će desetak godina poslije i sam minuti s ovoga svijeta. Uspio se odbraniti od surovosti života koji je živio, njegova krhkost bila je jača od svih sudbinskih preokreta i uništenja.
Petak, 28. februar
Sanjam malo pješčano ostrvo i na ostrvu drvenu kolibu, predvečerje je kada sunce sja, ali nije previše vruće, svjetlost je blaga, magličasta, kao da se u njoj osjeti nadolazeća mjesečina, zrak je ohlađen povjetarcem, miris laka kojim je prefarbana koliba dopire do obale, tamo sjedi čitava moja porodica, svi oni koji su bili i koji će jednom biti, jedna velika, nezamislivo velika porodica, nekoliko pataka slijeće na rijeku ostavljajući iza sebe pjenušave brazde koje ubrzo izravnava brza i bistra zelena voda, moj otac prstom pokazuje neko mjesto u daljini, mora da je nešto važno, pomislim, nešto o čemu ne smijemo ostati neobaviješteni, a zatim polako spušta ruke u rijeku i prinosi je ustima, pije.