Utorak, 25. mart
Makadamska staza koja od autobuskog stajališta vodi do moje kuće, tmurno, kišom isprano poslijepodne bez boja i jasnih prelaza sa svjetla u sjenku, kao da je neko prekrio veliku lampu iznad Zemlje kako bi dolazak proljeća učinio manje vidljivim. Razbijeni prozori na starim, napuštenim magacinima uz prugu, čopor pasa poput počasne straže koja čuva islužene, davno umirovljene vagone, simbole socijalističkog napretka.
Gore, na obroncima naselja, niču divlje deponije, njihov smrad u ovakvim je danima nepodnošljiv. Ali dalje, usput, prvi maslačci, ozelenjelo rastinje koje iz sebe pušta svjež, vlagom obojen miris, svo to zelenilo koje stidljivo najavljuje ljepše i toplije dane i koje želi reći da je u odnosu na čovjeka, sa prirodom ipak sve u redu.
Srijeda, 26. mart
Sanjam da sam zarobljen. Vojnik u uniformi HVO-a otvara vrata bijelog kombija, potom kaže, Jedina šansa da preživiš jeste da trčiš koliko te noge nose, jer ću početi da pucam nakon što izbrojim do deset. Njegovo lice je mlado, skoro dječje, siguran sam da sam ga već negdje vidio. Nasmijan je i uzbuđen, kao da je u pitanju igra u kojoj uživa. Obuzima me do tad nepoznat strah, ne možda toliko od same smrti koliko od načina na koji ću umrijeti, počinjem da plačem, da molim za život, šta mi drugo preostaje?
Sačuvaj barem malo dostojanstva, dobaci mi mladić, Umri kao muško. Shvatam da je u pravu, skoro sam mu zahvalan na toj rečenici. To je dakle to, pomislim, gotovo je, na ovoj livadi koja leži ispred nas sve će završiti. Iz nekog razloga, okrećem se da vidim dolazi li još neko, možda neko ko bi me mogao spasiti, ne znam, ali je predio potpuno pust, nigdje nikog.
I tada se dogodi čudo. Odjednom postajem prozračan i lagan poput nekog nadnaravnog stvorenja čiji bi oblik i težinu bilo nemoguće utvrditi ljudskim mjerama. Jurim takvom brzinom da vojnik uopšte nema priliku da puca za mnom. Posljednje čega se sjećam neka je niska prostorija i miris klaka koji mi otežava disanje, shvatam da su to Crnići i da je staja u kojoj se nalazim stara, davno srušena dedina izba. Čitav dan razmišljam nije li ovu moru potakao pokušaj da zamislim posljednje trenutke čika Islama i tete Džemile, djeda i bake moga prijatelja Almira Pope, dvoje ljudi o čijoj sam tragediji pisao u ovom dnevniku? Čuda se dešavaju samo u snovima. U stvarnosti te ubiju i ostave na ulici poput odbačenog komada smeća.