Četvrtak, 3. april
Razgovor dvojice ljudi u gradskom autobusu. Pričaju o preživljavanju, o tome kako je običnom, malom čovjeku u ovoj zemlji, kako god da se kroz istoriju zvala, oduvijek bilo teško. Da li je to tačno?
Ne znam, ali mi se čini da je usprkos svim nevoljama taj obični mali čovjek ovdje ostao vezan za svoj život s radošću kakvu takozvani veliki i važni ljudi nisu u stanju osjetiti.
Petak, 4. april
Napokon jedno toplije prijepodne. U dvorištu Emine, dvije žene prilično žučno razgovaraju o djeci i njihovim problemima s nastavnikom matematike ili možda sa samom matematikom, nije mi baš jasno. Tu je još jedan gost, koji sjedi na barskoj stolici, s golim, crvenkastim laktovima naslonjenim na visoki metalni stol, čovjek u kasnim pedesetim, proćelav, debeljuškast, s cigaretom, koju u ritmu svojih jutarnjih misli, svako malo prinosi ustima. Pije pivo, sarajevski Premium, i to radi s gotovo molitvenim užitkom, kao da postoji neka viša, spiritualna veza između njega i pjenušave tečnosti u staklenoj flaši. Odjeven je u sivu, pogužvanu majicu, koju je utrpao u traperice, ali bit će da majica nije dovoljno duga da bi se mogla tako nositi, pogotovo ako se u obzir uzme njegov vrećasti stomak, zbog čega njen stražnji rub viri iznad izlizanog kožnog kaiša. Izgleda vrlo umorno, ali ne od nečega što je upravo radio ili možda od neprospavane noći, nego od nečega što se vuče godinama. Odmah sam ga prepoznao, to je Džudža.
Džudža mu je, zapravo, nadimak u mojoj nikada napisanoj prozi o njegovom neobičnom životopisu, o kojemu, s neskriven zanimanjem, godinama već slušam na raznim mjestima i od raznih ljudi, obično naših zajedničkih prijatelja i kafanskih poznanika. Živi u jednom sokaku na Luci, u prizemnoj kući, smještenoj na stjenovitoj obali Neretve, koja mu je ostavljena u nasljedstvo, s malom avlijom, opasanom visokim zidovima i s napola ludom ženom, udovicom iz rata, koja ga je već dva puta u posljednjih godinu dana, otkako su zajedno, pokušala ubiti. Ima dvoje djece, sina i kćer, koje rijetko viđa, jer im njihova majka, njegova bivša žena, ne dopušta da provode vrijeme u njegovoj blizini. U njegovim krupnim, kao pepeo sivim očima, sažeta je priča čovjeka čiji se život, s vremenom, pretvorio u noćnu moru u kojoj mu je postalo sasvim ugodno i lijepo.
Bit će da sam kao mladić ipak namjeravao da postanem običan čovjek poput većine ljudi koju poznajem i da imam sve ono čemu ovdašnji muškarci s vremenom počnu težiti – posao, suprugu, auto i, naravno, djecu – ali su se stvari posložile tako da sam u godinama koje su došle izgradio vrlo snažno uvjerenje da takav život nije za mene, da, naprosto, nisam rođen da s nekim živim, niti da bilo koga usrećim svojom ljubavlju. Po sjećanju navodim njegove riječi od prije tri, četiri godine, kada smo se jedne večeri sasvim slučajno našli za šankom malog bara na Šemovcu. Nismo se poznavali, osim iz viđenja, pa me je njegovo ispovijedanje prilično iznenadilo. Sjećam se, ponudio mi je Camel i kada sam odbio, izvadio je cigaretu, zapalio je i potom se zagledao u zelena svjetla iznad obrijane glave šankera.
Sjećam se jedne epizode iz posljednjih mjeseci moga braka, nastavio je, Koji je tada već bio ušao u fazu kada ga više ništa nije moglo spasiti, niti smo, zapravo, Vesna i ja željeli da bude spašen. Sjedio sam u baru preko puta zgrade u kojoj smo stanovali, kada mi je prišao jedan prijatelj i saopštio mi, prilično hladno i bez imalo otklona, da me Vesna vara s načelnikom policijske stanice. Sasvim mirno, kao da razgovaramo o nečemu posve nevažnom, o kladioničarskom tiketu i fudbalskim rezultatima, recimo, koji su titrali na teletextu velikog televizora okačenog o zid, odgovorio sam mu da to nije nikakva tajna i da je sve u redu, ionako se uskoro razvodimo, iako, iskreno, tada nisam imao pojma ni ko je načelnik policijske stanice, niti da me Vesna s njim varala, kako se ispostavilo, već godinu dana.
Tek nekoliko mjeseci poslije, shvatio sam da sam njenog ljubavnika, a kasnije i budućeg muža, intenzivno sretao u jednom malom diskontu alkoholnih pića u Centru dva, gdje sam kupovao svoj Beafetaer Gin, a on vina, najčešće uvozna, koliko sam mogao da primijetim. Bio je izrazito visok i naočit muškarac, velikih plavih očiju i guste brade, s prosijedom, unatrag začešljanom kosom i manirima koji su odavali samouvjerenog i vrlo uspješnog čovjeka, skoro uvijek odjevenog u policijsku uniformu. Često je ćaskao s kasirkom i drugim kupcima o vinima ili o nekoj drugoj usputnoj temi, a jedne prilike, nakon što smo se zatekli pred diskontom koji je bio zatvoren zbog nekog katoličkog sveca, čak me je pozvao na piće u obližnji bar, ali sam odbio pod izgovorom da se žurim, obzirom da već odavno nisam imao nikakvu volju da pred nepoznatim ljudima pričam o sebi i svom životu, što je u takvoj situaciji, mislio sam, ipak bilo neizbježno.
Ni u trenutku kada sam saznao da me Vesna vara, niti bilo kada poslije, nisam osjetio ništa što bi ličilo na tugu, bol ili pak bijes, bilo mi je savršeno svejedno što moja još uvijek zakonita žena spava s drugim čovjekom, i tada sam, zapravo, iznenada postao svjestan da je ne volim, da je nikada nisam ni volio, i da je razlog što sam se njome oženio sasvim banalan, uradio sam to ne bih li se skrasio u jednom životu koji zapravo i nisam želio, životu koji mi je nametnula sredina u kojoj sam odrastao, a u kojemu brak zauzima centralno mjesto, sa svim onim neizbježnim porodičnim ritualima i folklorom koji uz njega idu. Ali dosta je bilo, puno pričam. I ko si uopšte ti, mladiću?
Ne sačekavši moj odgovor, Džudža je ugasio cigaretu u pepeljari i izašao iz bara, i kada god bismo se poslije vidjeli, odnosio se prema meni na način iz kojeg se dalo pomisliti da se taj slučajni razgovor, ako je to uopće bio razgovor, nikada nije ni desio.
I sada je, eto, jutros tu, junak mog nenapisanog romana, sjedi za barskim stolom, na svega nekoliko metara od mene, odsutno posmatrajući raskrsnicu ispred Emine. Osjećam se pomalo neprijatno zbog te blizine, ali ne mogu da skinem oči s Džudžine pojave, nadajući se da ću u nekoj slučajnoj kretnji, u nečemu što će možda uraditi nehotično, mimo svijesti, uočiti nešto što će mi dati odgovor na pitanje zašto se ponovo oženio ili će mi barem donekle rasvijetliti njegovo misteriozno ponašanje one davne večeri u caffeu na Šemovcu.
