Subota, 12. april
Daidžina bolest, teška, neprijatna sjećanja na posljednje sate njegovog života. Svijest o tome da je smrt blizu, toliko blizu da je već osjećaš u cijeloj prostoriji, posvuda, ali se nadaš čudu, nadaš se, ipak. Sjediš pored njega i slušaš o tome šta bi trebalo, i sam daješ savjete koji nemaju smisla, predlažeš stvari za koje znaš da mu ne mogu pomoći, jer mu ništa ne može pomoći, a istovremeno razmišljaš kako se ovo moglo desiti nekoga drugoga dana, možda u Crnićima, možda u Mostaru, možda u Željuši ili Draču, gdje je jednoga ljeta pronašao svoje davno izgubljene rođake, na kraju krajeva, umrijeti se može bilo kada i na bilo kojem mjestu, zašto baš sada i zašto baš ovdje? Pokušavaš u tome pronaći neko značenje, sagledavaš čitav njegov život, dio po dio, iako ni sam ne znaš šta tačno tražiš, a onda se iznenada uhvatiš da o njemu misliš kao da ga nema, kao da je već mrtav, i oštro se prekoriš, nastavljaš da strepiš i da se nadaš, jer poznaješ ljude koji poznaju ljude koji poznaju ljude koji su se digli iz samrtne postelje, koji su pobijedili Bolest kada su svi mislili da je bitka izgubljena, nadaš se, dakle, vjeruješ, nastojiš da vjeruješ, jer to moraš, jer je to jedino što ti je još preostalo, to je jedini način na koji u tom trenutku možeš da se za njega boriš, sve osim toga mirenje je s onim što neminovno dolazi, a to je toliko užasno da ti se srce kida pri samoj pomisli da ovaj svijet može postojati bez njega. Ali isto tako si svjestan da će se to desiti, da se to već dešava, jer smrt je tu, možeš sebi jasno predočiti kako izgleda, dovoljno je samo da skupiš snage i pogledaš daidžu u lice, ali tvoje oči gledaju kroz prozor, dolje, u mali park ispred zgrade na Ali-pašinom polju, zelena boja stabala na tebe djeluje utješno, na tren ti se čini da smrt, kao i sve drugo u prirodi, nastaje i nestaje, da dolazi i prolazi, unatoč tome što znaš da je smrt kraj, kao što je rođenje početak.
Onda ipak pogledaš prema mjestu gdje leži, čaša vode na stolu iz koje drugi daidža topi gazu i kvasi usne bolesnika, taj ponavljajući pokret muških ruku koji ti djeluje nekako sintetički, kao da mu nedostaje smisla, i daidžine napola otvorene oči zagledane u daljinu plafona, u tamu i beskraj nekog drugog svijeta, njegovi ružičasti prsti čiju si nježnost itekako dobro poznavao, pogotovo u dječaštvu, to te razdire, nepodnošljivo ti je sve to gledati, najrađe bi – šta? Ne znaš ni sam, muka ti je od sopstvene nemoći, htio bi se nekako zakačiti za njega, uvući se u to bolesno tijelo, pustiti da te smrt odnese zajedno s njim, spreman si na sve, jer toliko ti znači, toliko te pomisao da dolazi vrijeme u kojem ćeš morati živjeti bez njega ispunjava jezom, ali se brzo prekoriš, moraš se nadati, kažeš sebi, moraš se nadati, dozivaš slike od prije godinu dana, kada je pored Bolesti s kojom se borio iznenada dobio i tešku emboliju pluća, završio je na koševskoj bolnici, svi su ga bili otpisali, ali on se izvukao, zašto se ne bi izvukao i iz ovoga? Njegov budući zet prilazi krevetu i počinje učiti jedno poglavlje iz Kur’ana, prepoznaješ prve ajete sure Jasin, zatvaraš oči, osjećaš da u molitvi postoji nešto duboko, neko proviđenje koje ne možeš da dokučiš, kao da je u njoj pohranjeno znanje dublje i istinitije od svega što je oko tebe, volio bi da u tom trenutku i ti možeš učiti, barem se ne bi osjećao ovako bijedno bespomoćan, a onda se sjetiš kako je umirala nena Saja, u Željuši, prije petnaest godina, još jednom sve vidiš, jasno kao i onda, i zaprepastiš se koliko je sve patetično isto, i daleki odsutni pogled, i blijedo lice s kojeg je nadolazeća smrt sastrugala svaki osjećaj, koje već pripada svijetu mrtvih, i molitva koju je tada učio tvoj brat pun čežnje, poput čarobne formule, poput obećanja, i posmrtni dekor s prozorom u maloj sobi kroz koji si vidio kako se vedro oktobarsko nebo na obzorju počinje crveniti.
Vraća ti se slika tebe, u crnićkom haremu, dan poslije. Stojiš sa sinom ispred iskopanog kabura, ćutiš kako se nešto unutra odranja, kako se čitava jedna lavina survava negdje, u neku provaliju u dnu grudi, i čini ti se kao da ste načas zamijenili uloge, ti i tvoj trinaestogodišnji sin, jer ti si taj koji plače, a on je taj koji te tješi. I sve se događa nekako daleko od ljudi koji ti prilaze, od dženaze koja se bliži kraju, kao da si izuzet iz vremena i prostora, sve ti se izmiješalo, jučer, danas, sutra, u glavi ti odzvanja tužna melodija, nešto što ti se događa uvijek kada te savladaju emocije, čuješ muziku trenutka, muziku koja je svugdje i u svemu, koja prekriva svijet svojom tankom, prozirnom opnom, kao da dolazi od nečega višeg, božanskog. Zašto joj se ne prepustiti do kraja? Zašto ne dopustiti smrti čovjeka kojeg si toliko volio da te potpuno slomije, da te pretvori u ruševinu? Nisi li kukavički bježao od njegove bolesti, štedio sebe, ne znajući ni sam kako se s tim iznijeti?
I onda odjednom sve se gasi, ničeg više nema osim rijeke što se trlja o obalu na kojoj sjediš deset mjeseci poslije, miris prošlih vremena, lagani drhtaj. Zagledan si u trave ispod bistre vodene površine i obasjan zrakama sunca koje rubovima bijelih oblaka daju ružičastocrvene tonove, misliš o tome kako prihvatanje daidžine odsutnosti, koje se iz dana u dan odvija mimo tvoje volje, kod tebe izaziva jednu posebnu vrstu tuge i samoprijekora, gotovo da počinješ da se mrziš jer ti se čini kao da ga puštaš da se od tebe odvoji, da ovaj put zauvijek i bespovratno nestane.
