Vojnik kojeg se sjećam bio je nizak i nabijen. Kada sam otvorio vrata, upitao me je da li ima još nekoga u stanu. Odgovorio sam mu da nema, ali on je svejedno ušao da provjeri. Dok sam navlačio traperice, čuo sam ga kako se muva po susjednoj prostoriji. Roletne u sobi bile su spuštene, ali nisam palio svjetlo, nisam znao ni koliko je sati.
„Obuci se i siđi u prizemlje“, naredio mi je.
Kada sam izašao u zakrčeno stubište, odnekud se pojavila majka, tada u posljednjim danima svoje treće trudnoće. Bila je u pokućnoj haljini, koju je očito u žurbi navukla preko spavaćice. „To je on, moj sin, gospodine“, sva zadihana i nepočešljana vikala je odozdo prema hrvatskom vojniku, koji me jednim grubim pokretom ruke usmjerio ka dnu haustora. „Ovo je stan moje jetrve“, pokušala je da objasni. „On tu prespava. Još je dijete, tek mu je šesnes.“
“Ako smo rekli da svi muški idu, onda svi idu i tačka”, odbrusi nemilosrdni sluga svemira u kojem Muslimani više nisu imali šta tražiti, ubadajući pogledom, naizmjenično, majku, pa mene.
„Ali molim vas, nemojte mi i njega odvesti… Tek mu je šesnes“, ponovila je majka. Dlanovi su joj bili skupljeni kao da se obraćala direktno Bogu.
Za nju, u tom je trenutku vapaj jedini mogući vid borbe za moj život. Za mene, sasvim suprotno, njene riječi su razlog za iskreni stid, koji je s jedne strane povezan s pogrešnom predstavom o vlastitoj zrelosti, tipičnom za moje godine, a s druge s nemogućnošću da shvatim šta se zaista događa, zašto se toliko ponižava.
„Molim vas ko Boga. Ni brijač još nije naučio držati…“
„Neće mu se ništa desit“, kaže vojnik i onda se okrene prema meni. „Hajde, polazi.“
Ton naredbe je takav da ne ostavlja prostora za daljnju diskusiju, pa je brzo prihvaćam, ali ne bez tihe, sasvim tupave radosti što sam u tom zlu prihvaćen kao neovisan, zreo čovjek, ravnopravan sa svojim komšijama.
*
U trenutku dok se spuštam prema dnu stubišta, još ne mogu da u potpunosti osvijestim razlog mog hapšenja. Tek kada sam ugledao očuha i još dvojicu komšija u pratnji hrvatskih vojnika, razjasnila mi se etnička, odnosno vjerska priroda moje krivice, tako nepogrešivo upisana u moje ime i prezime. I onda se desilo nešto meni nesvojstveno, zbog čega sam sve ovo i upamtio: odjednom sam počeo da ponavljam riječi muslimanske molitve koju me je još u djetinjstvu naučila nena po majci. „Bismillah hirahman i rahim, Elhamdulilahi rabil ale min“, i tako dalje. Uspomenu na nerazumljive arapske riječi vjerovatno je iz dubine sjećanja dozvao strah koji sam osjećao, pomisao da bi me još jedino dragi Bog ili Allah, kako ga je ona oslovljavala, spajajući ta dva glasa „l“ sve dok joj iz usta ne bi potekao med, mogao spasiti najgoreg zla, ali činjenica da mi je ta molitva došla u času kada sam shvatio da sam uhapšen samo zato što imam muslimansko ime i prezime, predstavljala je, na neki način, i mirenje sa činom hapšenja i prvi vid odbrane onoga što je u meni bilo napadnuto.
I
Svjedočenja
„Bila je nedjelja, 9. maja 1993. kada je oko pet sati ujutro započeo napad HVO-a. Živio sam u Šantićevoj ulici i, začuvši pucnjavu, pošao sam do prozora da vidim šta se događa. Sa mnom je bila i moja supruga, također ljekar i koja je toga dana trebala da bude dežurna u Bolnici na Zapadnoj obali. Otvorili smo prozor i pitali susjede šta se događa. Rekli su nam da upalimo radio pa ćemo čuti. To smo i uradili i ostali šokirani. Tadašnji šef HDZ-a Mostar Jadranko Topić svakih nekoliko minuta je ponavljao na radiju da je HDZ poduzeo akciju širokih razmjera. Ponavljao je, koliko se sjećam, ove riječi: ‘Upozoravaju se svi Muslimani da će se, ukoliko ne istaknu bijele zastave ili bilo kakve bijele krpe na svojim prozorima, smatrati neprijateljima. Prema njima će se HVO ponašati kao prema neprijateljima.’“[1]
– Nedžad Imamović, doktor
„Počelo je negdje oko 5 sati i 11 minuta, u zoru. Žestoka pucnjava i granate, čini se oko Sjevernog logora, koji se danas zove vojarna ‘Tihomir Mišić’. Trese se moja osmokatnica kao da je od papira… Gruhalo je sve do osam sati, bez prestanka. Svi na svakoga. Uključio sam Radio-postaju (postoji i Radio-stanica Mostar, Postaja je na zapadnom dijelu, a Stanica na istočnom dijelu grada, a sve udaljeno onih trideseta metara duljine improviziranog Titovog mosta). Ćela Topić, koji se u ulozi desnog krila Veleža snalazio puno bolje nego u ulozi zapovjednika Grada, obraća ‘dragim svojim sugrađanima’ putem Radio postaje… Jamči Muslimanima da ih nitko neće dirati i da predaju oružje HVO-u i da prihvate njihovo zapovjedništvo. Traže da oni koji se žele predati, nose ‘bijele krpe’. Opet žestoko granatiranje. Beirut – totalicus. Trojica bojovnika HVO-a s hrvatskom trobojkom na lijevoj ruci pretražuju stanove. Vodi ih jedan moj radnik iz Sokola. Zvone mi na vrata. Otvaram. Pitamo se za zdravlje. Komšija Ranko, preko puta, umire od straha. Rekao sam ovima koji su zvonili s trobojnicom, da budu mirni i da im ja jamčim da ih iz ovog ulaza ne čeka nikakva opasnost. Marica iz prizemlja skuhala im je kavu. Odlaze. HINA javlja o napadu muslimanskih snaga i Zukinih ljudi na Mostar i da je HVO preuzeo obranu grada. Puštaju se na postaji čudne poticajne pjesme, od ‘Jure i Bobana’, pa dalje. Program vode Zlata Brbor i Veselko Čerkez. UŽAS! Armiji BiH dan je ultimatum da se do 10:30 imaju povući iz kina ‘Partizan’, Šantićeve škole i Elektroprivrede iz Cernice, zgrada u kojima su obitavali, te da će ih se u protivnom, gađati topništvom iz svih raspoloživih snaga. Muk je.
U 10:30 započinje teško topništvo HVO-a djelovati po gradu. Izgleda da ultimatum nije urodio plodom. Gruhanje se nastavlja… Opet snajperi, pa topništvo. Tamo, čini se, kraj Neretve, sve se ruši… Ana silazi od Makse i veli da… komšija Vide s osmog kata plače jer je mali Lukić, ne znajući o čemu se radi, poslao onu trojicu koja su obilazila i tražila ‘balije’ kod Tule na osmi kat, koji se upravo vratio s ‘prve crte’ da ga uhapse, ali ga je stari Vide spasio. Tko zna do kada… Izgleda da gori ‘Revija’ i sve one zgrade oko kina ‘Partizan’ u Šantićevoj. Izgleda da gori nešto oko Kluza i Vranice. S Panorame na Žovnici gruhaju topovi i tenkovi… Tuče se Zalik i Pasjak. I tamo gori… Ponoć je. Granate, vatra, plameni jezici, ali iz grada prema periferiji, ruševine, krv, pustoš i smrt… Ni Muslimani nisu janjad… možda su stvarno i napali vojarnu ‘Tihomir Mišić’, ali mi koji smo se probudili jutros u 5:11 znamo odakle je što, i kad, i koliko sa zapada ovoga grada dolazilo.“[2]
– Roko Markovina, bivši direktor preduzeća „Soko“ i nekadašnji zastupnik SDP-a u Skupštini Grada Mostara.
„Predstavnici UNPROFOR-a povukli su se u svoju bazu u Međugorju u noći 8. maja 1993. Ujutro, 9. maja, u 5 sati otpočela je pucnjava iz svih vrsta naoružanja. Ja sam se sa svojom majkom nalazila u našoj porodičnoj kući. Čula sam korake. Vidjela sam kolone civila kako se kreću iz naselja Panjevina prema lijevoj obali Neretve. Naišao je moj poznanik Hasan Čerkić kojeg sam upitala šta se dešava. Rekao mi je ‘Idi sine, ubijaju.’ Pitala sam ga koga ubijaju. Rekao je: ‘Muslimane’. Vratila sam se u kuću i pozvala majku da i mi krenemo. Krećući se prema Starom mostu, od protjeranih Bošnjaka koji su dolazili iz pravca Balinovca sam saznala da protjerivanje iz tog dijela vrše pripadnici HVO-a, 4. bojne i Dalmatinci…“[3]
– Senada Rahimić (1952), Mostarka.
„Ja sam 9. maja trebao biti dežurni, pa sam prethodnog dana svratio kod roditelja. Kad sam se uveče vraćao, začudi me što na ulicama nema nigdje nikoga. Čak nema ni pripadnika Španskog bataljona, koji su uvijek patrolirali određenim ulicama, naročito u području oko robne kuće Hit. Vidim nešto je neobično. Hit je srušen, ali uvijek nekoga ima tu. Shvatio sam otkuda ta zlokobna tišina tek kada me je oko pet ujutro narednog dana probudila strahovita pucnjava. Puca sa zapadne strane, a istočna obala gori. Ne vidi se prst pred okom. Počelo je još jedno protjerivanje Bošnjaka. Muškarce sa zapadne obale, pripadnici HVO-a odvode u logore. Preostale su istjerali na stadion. Odatle su mlađe žene vodili u logore, a starije protjerali. Do nas, koji smo ostali tamo gdje smo zatečeni, stizali su uznemirujući glasovi. Niko nije znao tačno šta se događa. Sve se odigravalo kao u nekoj nevjerovatnoj stvarnosti. Pripadnici HVO-a koji su istjerivali Bošnjake iz njihovih stanova i kuća, poslije sat-dva su došli do Bulevara na kojem je i danas nezvanična linija razgraničenja. Oko sedam sati zapalili su zgradu u kojoj sam se nalazio. Svi smo izašli napolje. Poslije smo se sklonili u neku armijsku komandu, ali su nas i odatle izbacili.“[4].
– Zlatko Skikić, doktor, bivši načelnik Ratne bolnice Mostar.
„Dolaskom dana, pristizao je protjerani narod iz zapadnog dijela. Pamtim kolonu polugolih ljudi kako prolaze ulicom Muje Bjelavca. Bilo je mnogo znanih lica. Sjećam se i da sam sreo kolegu i prijatelja koji je išao sa suprugom, djecom, majkom i sestrom. Dao sam mu ključ od kuće i rekao da ide tamo. Oko 10:00 pristigao sam u bolnicu. Pojavio se veliki broj ljudi, tražeći različite vidove pomoći. Neko je tražio odjeću, a neko samo da se skloni jer je pucalo. Kasnije su se pojavljivali ljekari, većinom protjerivani iz zapadnog dijela grada. Tog dana dežurni je bio doktor Hafid Konjhodžić.“[5]
– Ahmed Spahić, ratni veteran, uposlenik Doma zdravlja „Stari grad“.
„U momentima tog etničkog čišćenja nalazio sam se na samoj liniji razdvajanja, desnoj obali – Bulevar – Šemovac i sve sam to vidio svojim očima i lično doživio. Gledao sam kolone isprepadanih, bosonogih, oskudno odjevenih koji u zoru 9. 5. 1993. uz vriske i kuknjavu, bespomoćne i jadne, bojovnici HVO pucanjem iz vatrenog oružja usmjeravaju poput krda u jedan uski prolaz u Podhumu, tjerajući ih na lijevu obalu. Naravno da je u tom paničnom bijegu što od pucnjave, što od gaženja nemoćnih osoba, bilo mnogo stradalih, što je sve na mene kao čovjeka i vjerskog radnika, ostavilo stresan i neizbrisiv dojam.“[6]
– Seid ef. Smajkić, bivši mostarski muftija
„Do rata sam s porodicom živio u Zaliku, a majka je boravila u stanu, u naselju Bijeli Brijeg. Nakon što je moj stan značajno oštećen od vojnika JNA, do tog 9. maja 1993., kratko smo živjeli s majkom, a u Zaliku smo osvanuli te nedjelje jer mi je dva dana ranije poznanik rekao da bi bilo pametno da odemo na lijevu obalu. Prethodno su mi vojnici HVO-a na Bijelom Brijegu oduzeli automobil Oslobođenja. Žestoka paljba već u zoru bila je jasan signal da djecu i suprugu odmah zbrinem u obližnje atomsko sklonište, u kojem se do rata nalazila hrana preduzeća ‘Apro’. Kada sam čuo paljbu u pet ujutro kao novinaru koji je pratio dešavanja u gradu, postalo mi je potpuno jasno da je druga agresija na Mostar započela.“[7]
– Alija Behram, novinar Oslobođenja i saradnik RTV BiH
„9. maj 1993. – Ponovno oslobađanje Mostara. Budući da se muslimani ne smiruju nego još više izazivaju, naši su u 5 sati poduzeli akciju oslobađanja Mostara od muslimanskih ekstremista i fundamentalista. Naši su tukli po muslimanskim položajima svim oružjima osim topova. Nakon pola sata paljba je splasnula. A skupine muslimana koje je HVO kupio iz stanova išle su prema gradskom stadionu. Nisu maltretirani samo je od muških traženo ‘ruke gore’. Malo je tko što nosio. Neke žene s malom djecom plakale su. U 6,30 oglasio se HR Mostar saopćenjem što se događa. Pozvani su muslimani da predaju oružje i da se nevinim ništa neće dogoditi. Nismo zvonili na katedrali za mise jer sumnjamo da će itko u ovakvoj gužvi doći. Antan i biskup otišli su na krizmu u Vitinu. UNPROFOR se povukao iz Mostara i samo snima s okolnih brda šta se događa. U 10 sati na misi smo samo bili ja i A. Brajko i jedan vjernik. Još se puca. Dat je ultimatum Armiji BiH u Mostaru: ako se ne preda do 10,30 tuče artiljerija po objektima Armije. Hrvati iz Gnojnica pobjegli su na zapadnu stranu Neretve. Do večeras, poginulo je 7 HVO vojnika, jedan civil a 13 je ranjenih.“[8]
– Don Radoslav Zovko, kapelan u mostarskoj katedrali.
II
Velikohrvatska ideologija
Hapšenje Muslimana u zapadnom dijelu Mostara nakon 9. maja 1993. bilo je iznenađenje za većinu nas, iako nije trebalo da bude: znakovi da će u Mostaru doći do rata između HVO-a i Armije RBiH bili su prisutni mjesecima prije. Neki cinici rekli bi i godinama, pa čak i desetljećima prije, iako bismo, na neki način, mogli govoriti o tome da su počeci devetog maja zapravo počeci hrvatske velikodržavne ideologije, koja seže još stotinu godina unatrag, u doba Austro-Ugarske monarhije i pojave Starčevićeve ideje da je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja, a Muslimani narod najčistije i najplemenitije krvi hrvatske. Politički koncept po kojemu Hrvatska posjeduje historijsko pravo na Bosnu i Hercegovinu, kasnije su zastupali i biskup Josip Štadler, te Stjepan Radić i njegova Hrvatska pučka seljačka stranka, da bi doktor Vladko Maček, vođa Hrvatske seljačke stranke nakon Radićeve smrti, u toku priprema za sporazum s predsjednikom Vlade Kraljevine Jugoslavije, Slavišom Cvetkovićem, prihvatao mogućnost autonomije Bosne i Hercegovine u okviru Hrvatske, smatrajući, kao i pravaši, Muslimane najčišćim Hrvatima.
Tuđmanova fiksacija banovinom Hrvatskom sezala je u šezdesete godine XX vijeka, kada je još vjerovao da je tu ideju moguće realizirati mirnim putem, odnosno u okvirima ustavno-pravnog poretka SFR Jugoslavije i bez stvaranja samostalne hrvatske države. On je već tada smatrao da je „Bosna i Hercegovina komunistička izmišljotina, koju je trebalo sasjeći u korijenu“ kako bi se, na temelju sporazuma Cvetković – Maček iz 1939. godine, riješilo hrvatsko nacionalno pitanje u SFR Jugoslaviji; time je, zapravo, u jednome sasvim novom vremenu i političkim okolnostima artikulisao stare, ali u historijskom smislu još žive težnje hrvatskih nacionalista, koji su smatrali da je Bosna i Hercegovina hrvatska zemlja, a Muslimani – Hrvati islamske vjeroispovijesti. I zaista, u Tuđmanovom je slučaju ideja o podjeli Bosne i Hercegovine po mnogo čemu i frustracija islamom i Muslimanima – često je govorio da je Bosna vršak islamskog koplja zaboden u srce Evrope – za koju je uporište nalazio u Huntingtonovoj teoriji o takozvanom sukobu civilizacija, koja je početkom devedesetih godina prošloga vijeka doživjela globalnu ekspanziju; i ne samo to: on je intimno vjerovao da Huntingtonova teorija opravdava etničko čišćenje Muslimana s prostora Hrvatske zajednice, a kasnije i republike Herceg-Bosne.
Temi Cvetković – Maček Tuđman se ponovo vratio 1969. godine, u knjizi „Velike ideje i mali narodi“, dok je u članku “Nacrt programskih osnova Hrvatskog narodnog i socijalističkog pokreta” iz 1977.[9], prvi put objavljenom u knjizi „Usudbene povjestice“, osamnaest godina kasnije, otišao korak dalje i predložio reviziju republičkih granica tadašnje SFR Jugoslavije, tvrdeći da su one po dvije osnovice na štetu Hrvatske: jer su u odnosu na granice Hrvatske kraljevine, Hrvatskoj oduzeti Srijem i Boka Kotorska, a po “prirodnom pravu“ u njene republičke granice nisu uključeni čisto hrvatski dijelovi Bosne i Hercegovine, koji su bili sastavni dio Banovine, kao ni hrvatski dio Bačke. U istoj knjizi („Usudbene povjestice“), on za Bosnu i Hercegovinu kaže da je “stvorena turskom okupacijom hrvatskog teritorija”, što je u “drastičnoj suprotnosti s time da se vodstvo SFRJ svuda u svijetu zauzima za ukidanje svih kolonijalnih zaostataka”.
Svu dubinu Tuđmanove opsesije podjelom Bosne i Hercegovine možda je ponajbolje opisao posljednji američki ambasador u SFR Jugoslaviji, Warren Zimmerman; u svojoj knjizi „Izvor jedne katastrofe“, Zimmerman piše kako ga je, tokom njihovog prvog susreta u januaru 1992. Tuđman “preko sat vremena uvjeravao da Bosnu treba podijeliti između Hrvatske i Srbije. U svim mojim godinama rada u Jugoslaviji, nikada nisam vodio tako iznenađujući pojedinačni razgovor kao u toj prilici”. Zimmerman, potom, kaže: “Tuđman je počeo s 15-minutnim monologom. Upravo je bio primio delegaciju bosanskih Hrvata, koji su ga izvijestili da se osjećaju ugroženi Izetbegovićevom politikom. Tuđmanov opis te politike oduzimao je dah. ‘Muslimani’, rekao je, ‘žele stvoriti islamsku fundamentalističku državu, i to tako što će Bosnu preplaviti s 500.000 Turaka. Izetbegović u rukama ima i demografski adut. On vodi politiku tajnog nagrađivanja velikih obitelji, pa će za nekoliko godina Muslimani u Bosni postati većina (u to su doba činili 44 posto stanovništva). Utjecaj islamske Bosne će se onda proširiti kroz Sandžak i Kosovo (muslimanski dio Srbije) na Tursku i Libiju. Izetbegović je fundamentalistički predstavnik Turske s kojom zajedno kuje urotu o stvaranju Velike Bosne. Katolici i pravoslavci će nestati s lica zemlje. Kažem vam, gospodine veleposlaniče, ako mi u Hrvatskoj prepustimo Hrvate u Bosni takvoj sudbini, oni će se okrenuti protiv nas. Neki od njih će postati teroristi, a budite sigurni da u svojim osvetničkim akcijama neće poštedjeti Zagreb“.[10]
Tuđman Zimmermanu poslije priznaje da je „ove tlapnje razglabao s Miloševićem, s čelništvom Jugoslavenske armije i s bosanskim Srbima i svi se slažu da je jedino rješenje podjela Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Tuđman je velikodušno pridodao da ne ustrajava na podjeli pola-pola. Neka Milošević uzme veći dio; ionako ga kontrolira. Mi ćemo se zadovoljiti s manje od 50 posto. Spremni smo Muslimanima prepustiti mali dio oko Sarajeva. To im se neće svidjeti, ali stabilni Balkan je moguć jedino ako se promijene bosanske granice, pa što god Muslimani o tome mislili.”[11]
III
Svjedočenja / 2
„Nije slučajno izabran taj datum, jer ja 9. maja nisam bio na komandnom mjestu, u Mostaru, nego sam po povratku iz Kiseljaka bio u Konjicu. Tražio sam da me iz Jablanice prebace vojnici SPABAT-a i oni su udovoljili mome zahtjevu, ali mi nisu dozvolili da izađem u Mostaru, nego su me prebacili u Dračevo kod Čapljine. Španski bataljon je, nema sumnje, bio u dosluhu s HVO, što ovaj detalj očito pokazuje. Međutim, moram reći i ovo, da sam išao običnim vozilom preko Salakovca možda bi i nastradao, jer su tamo već bili Jukini ljudi. Znači ovaj sukob u Mostaru nije slučajan, nego logičan slijed stvari. Znao sam da će do toga doći i to sam dosta prije prvih okršaja rekao Tusu i Agotiću u Zagrebu, a sa tim sam upoznao i predsjednika Izetbegovića, da će u Mostaru doći do sukoba između pojedinaca, pripadnika HVO i TO, da će to prerasti u sukob jedinica i na kraju će postati sukob naroda. (…) U to najgore vrijeme po Mostar pratio sam razvoj događaja preko hrvatskih sredstava informisanja i molio Boga da rahmetli Hujka, Isović, Tetak i ostali izdrže i da ne izgube kompletnu desnu stranu, jer je za nas metar kvadratni tamo važniji nego kilometar na lijevoj obali.“[12]
– Arif Pašalić, komandant 4. korpusa Armije R BiH
„Ulazeći u Mostar, pri povratku iz Jablanice, posmatrao sam iz motornog vozila međunarodnih snaga 1. ili 2. maja, na desetine haustora, ulaza u zgrade, pune raspoređenih HVO vojnika, sa kompletnim naoružanjem i ratnom spremom. Znači 7-8 dana prije napada na položaje Armije R BiH, HVO je imao snage jačine nekoliko bataljona raspoređenih po gradu, po haustorima i drugim objektima. U svakom ulazu u zgradu bilo je 8 – 10 vojnika.“[13]
– Sulejman Budaković Tetak, zamjenik komandanta 4. korpusa Armije R BiH
„Dva dana prije početka agresije, preko svojih veza, znao sam da će HV i HVO napasti Mostar. O tom saznanju obavijestio sam dežurnog oficira u Ministarstvu unutarnjih poslova u Sarajevu. Te noći, to je bio Mehmed Meša Kamenica. Kasnije mi je ispričao da je potrčao prema Predsjedništvu i u mraku razbio glavu u prolazu između Robne kuće i Privredne komore. Uglavnom, oni u Predsjedništvu su dobili tu informaciju.“[14]
– Suad Ćupina, dobitnik ratnog odlikovanja „Zlatni ljiljan“ i bivši oficir Armije R BiH
„Dolaze vijesti o hapšenju, privođenju muškaraca muslimanske nacionalnosti na neki stadion i odvođenju žena i djece na drugu stranu Neretve. Takve vijesti dolaze u kakve mi još ne možemo da povjerujemo. Jutros sam uputio usmenu poruku predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu koji je rekao da će upotrijebiti svoj utjecaj da se u gradu na Neretvi situacija smiri.“[15]
– Alija Izetbegović, predsjednik Predsjedništva R BiH, na press konferenciji, održanoj 9. maja 1993., u Sarajevu
„Moj vod je napadao iz pravca Splitske ulice, a zapovjednik mi je bio Mate Brajković. (…) Sa naše lijeve strane dejstvovao je Prvi vod a njegov pravac udara dolazio je sa Tržnice, na Aveniji. Uz osnovni zadatak da zauzmemo zgradu komande Armije BiH nama je posebno bilo naređeno da na pravcu djelovanja istjeravamo svo stanovništvo iz stanova i privatnih kuća. Poznato mi je da je stanovništvo odvođeno za Rodoč, putnim pravcem prema Čitluku, a zatim makadamskim dijelom puta preko Varde za Rodoč. Taj dio posla tačnije odvođenje istjeranih ljudi iz njihovih stanova vršila je Vojna policija HVO-a. Samo ulaženje u stanove vršili smo mi i to tako što smo naređivali stanovništvu da u roku od 10 minuta mora napustiti stan radi evakuacije. Sjećam se da su pojedini bojovnici pucali po vratima stanova koji su bili zaključani. (…) Sa naše desne strane u pravcu zgrade Vranica dejstvovao je Treći vod, a desno od njega, iz pravca Hita, dejstvovao je Četvrti vod. Sa prostora Partizanskog groblja dejstvovao je Vod protivzračne odbrane uz stalnu paljbu iz boforsa. (…) Nakon zauzimanja zgrade Vranica već sljedećeg dana naša postrojba je vraćena u Čapljinu, a ja sam dobio 10 dana odmora koji sam proveo u Makarskoj.“[16]
– Ivica Bošković (1963), bivši pripadnik bojne HVO-a „Ludvig Pavlović“
„Plansko hapšenje i odvođenje Bošnjaka iz stanova (znači civila) na teritoriji koju je kontrolisao HVO, započelo je u rano proljeće 1993. da bi eskaliralo u Mostaru 9. maja, ujutro u tri sata, nekoliko sati prije napada snaga HVO na oružane snage Armije BiH i dijela Mostara koji je bio pod njenom kontrolom. U Mostaru su hapšeni muškarci starosti od 16 – 80 godina i odvođeni prvo na fudbalski stadion Veleža, a poslije u koncentracioni logor ‘Heliodrom’ koji je napravljen na prostoru heliodromske baze bivše JNA i Vojne vazduhoplovne gimnazije u Rodoču, južno od Mostara. Hapšenje u Mostaru je vršeno po kvartovima, počelo je od naselja Panjevina koja je bila prva na udaru, pa zatim naselja Balinovac, Bijeli brijeg, preko Rondoa, pa sve do Centra II, itd. (…) Dok su muškarci odvođeni put stadiona i dalje u logore, dotle su se duge nepregledne kolone civila, pretežno žena i djece, istjeranih iz kreveta u ranu zoru, oskudno obučenih i bez igdje ičega u rukama, kretale prema liniji razdvajanja dvije vojske na Bulevaru i protjerivane preko te linije na drugu stranu. Pri tom je dosta civila Bošnjaka ranjeno i pobijeno.“[17]
– Ramiz Tiro, bivši logoraš u logorima HVO-a „Heliodrom“ i „Dretelj“
„Dok su još trajali pregovori oko početka funkcionisanja nekakve tobože zajedničke komande, već su počeli prijetiti, te kako će tenkovima doći u Mostar, te kako će razoriti Konjic, Jablanicu… Nažalost, i mi smo stalno vukli crne figure, rečeno šahovskim rječnikom. Da li je to produkt loše politike ili nekih drugih odnosa, sve će vrijeme pokazati. A znali smo da nam mute belaj. Bilo je čak slučajeva da nam zalutaju bojovnici iz Splita, Rijeke… u našu komandu i pitaju ‘Je li ovo stožer HVO’. Živa istina. Vidjeli smo i da su se mnogi oficiri sa strane sjatili u grad. Oni su 20 dana prije toga imali generalnu probu i kako smo im uzvratili, mislili smo neće više pokušavati. Međutim, ovaj put su udarili svom silinom, svom tehnikom, sa šest svojih bojni. Onda su doveli i dvije profesionalne bojne, mislim da se zovu ‘Bruno Bušić’ i ‘Ludvig Pavlović’, i napali nas u petnaest do pet. Recimo, Hujka me molio da ostanem u komandi, predosjećao je nešto, a imao je povjerenja, mislim, u mene, znao je da im se nećemo dati. Na ‘Vranicu’ su udarale i moje dojučerašnje kolege iz MUP-a. Stvarno da ne povjeruješ. Pomoć nam, nažalost, nije stizala, a oni su stalno uvodili svježe jedinice u okršaj. Potom je uslijedio proboj nas 12 – 15 praktično kroz njihove linije. Stradanje i golgota. A ja nisam usamljeni očevidac. Imaće ko pričati.“[18]
– Emir Bijedić, zamjenik Načelnika za bezbjednost 4. korpusa Armije R BiH i jedan od nekoliko boraca koji su preživjeli proboj iz komande 4. korpusa Armije R BiH, smještene u zgradi „Vranica“.
IV
Stvaranje paradržave
Dva mjeseca prije Zimmermanovog sastanka s Tuđmanom, tačnije: 18. novembra 1991., u Grudama je osnovana Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZ HB) i iako u pravnom smislu to predstavlja početak realizacije Tuđmanovog plana o stvaranju nove banovine Hrvatske ili Velike Hrvatske ili početak realizacije Udruženog zločinačkog poduhvata, istina je da je on političke i diplomatske pripreme za to otpočeo mnogo ranije, te da je u svojoj strategiji računao s tim da će uspjeti uvjeriti međunarodnu zajednicu u navodnu težnju rukovodstva bosanskih Muslimana za stvaranjem islamske države, što je smatrao najopasnijom posljedicom raspada SFR Jugoslavije. Na ruku mu je išlo i to što je na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini, u oktobru 1990., uvjerljivu pobjedu odnio Alija Izetbegović sa svojom Strankom demokratske akcije, koja je politiku identiteta bosanskih Muslimana temeljila isključivo na afirmaciji vjere, odnosno islama. S razgradnjom građanskog društva i vjerskom emancipacijom muslimana, takvi procesi, osim što su bili društveno retrogradni, u tom trenutku u mnogo čemu su išli na ruku politikama podjele zemlje čiju su cjelovitost trebali da očuvaju upravo oni koji su te procese i vodili.
Na sastancima koje je održao s članovima Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) 13. i 20. juna 1991. Tuđman je formulisao buduće okvire HZ HB, a na sjednici Vrhovnog državnog vijeća Republike Hrvatske 8. juna 1991., između ostalog je govorio i o „problemu“ postojećih hrvatskih granica, smatrajući ih apsurdnim, te je napomenuo da je već razgovarao s desetak vodećih članova HDZ-a BiH o ovim pitanjima. Šest mjeseci kasnije, na sastanku članova Predsjedništva HZ HB i članova Predsjedništva Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH), koji egzistiraju na prostoru HZ HB sa zastupnicima u Skupštini Republike Bosne i Hercegovine, 23. decembra 1991., usaglašeno je da HZ HB predstavlja pravnu podlogu za ulazak njenih teritorija u Republiku Hrvatsku, te je hrvatskom predsjedniku dat puni legitimitet da zastupa interese hrvatskog naroda u BiH. Četiri dana poslije tog sastanka, tačnije: 27. decembra 1991., Tuđman je u Zagrebu primio rukovodstvo HDZ BiH, koje je trebalo da ga izvijesti o stanju na terenu. U jednome trenutku, Dario Kordić, koji u tom trenutku obnaša funkciju predsjednika travničke regionalne zajednice HDZ-a BiH, kaže: „Šest mjeseci smo krvavo razrađivali našu ideju od 13. i 20. lipnja koju ste nam ovdje iznijeli. (…) Hrvatski narod u travničkoj, ovoj regionalnoj, subregionalnoj zajednici, živi sa idejom konačnog priključenja Hrvatskoj državi i spreman je da to ostvari svim sredstvima i u mladićima vrije hrvatski duh.“[19]
Tuđmanovoj ideji o stvaranju Hrvatske zajednice, a kasnije i Hrvatske republike Herceg-Bosne, koju je Ustavni sud Bosne i Hercegovine dva puta proglasio nezakonitom – prvi put 14. septembra 1992., a drugi 20. januara 1994. – nedostajalo je elementarne logike: on je njome želio zaokružiti hrvatski teritorij u Bosni i Hercegovini, a samim tim i utvrditi granice buduće hrvatske države, potpuno ignorišući činjenicu da su gotovo polovicu stanovništva na tom teritoriju činili Muslimani. U Odluci o osnivanju Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne od 18. novembra 1991., tu paradržavu ili državu u državi, činile su sljedeće opštine: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Kakanj, Vareš, Kotor-Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i dijelovi Skender-Vakufa (Dobretići) i Trebinja (Ravno). Na temelju člana 4 iste Odluke, kasnije je i Opština Žepče pridodana Herceg-Bosni.[20] Glavnim gradom HZ HB proglašen je Mostar, na čijoj teritoriji je prema popisu iz 1991. godine živjelo 34,6% (43.856 osoba) Muslimana, 33,9% (43.037 osoba) Hrvata, 18,8% (23.846 osoba) Srba, a 12,3% (15.889 osoba) Jugoslovena ili “ostalih”, dok je u samom gradu bilo tek oko 29% Hrvata.
Hrvatsko vijeće odbrane (HVO), koje je utemeljno 8. aprila 1992. godine, na inicijativu HDZ-a BiH, činilo je vojnu komponentu HZ Herceg-Bosne; od samog početka HVO je finansirao i naoružavao vrh Republike Hrvatske, na čelu s Franjom Tuđmanom. Kasnijim uvidom u dokumente Glavnog štaba HVO-a, zabilježeno je da je predsjednik HZ HB Mate Boban već 10. aprila 1992. uputio općinskim stožerima HVO-a naredbu kojom se Teritroijalnu odbranu, tada već suverene i nezavisne BiH ne smatra svojom vojnom strukturom. Također, u istoj naredbi navodi se da su izuzev HVO-a sve „druge vojne formacije na području HZ Herceg Bosne ili nelegalne ili neprijateljske“[21], što zapravo predstavlja podlogu ili korjen devetog maja i kasnije hrvatske agresije na Mostar.
Nagovještaji onoga što će se desiti u Mostaru bivali su sve jasniji što je rat protiv srpske vojske odmicao, a nakon napada HVO-a na Prozor (23. oktobar 1992.) i Gornji Vakuf (11. i 12. januar 1993.), te pogotovo nakon odluke Predsjednika HVO-a, Jadranka Prlića, od 15. januara 1993., odnosno zapovijedi Bože Rajića, u to vrijeme samo formalnog Ministra odbrane BiH koji to zapravo nikada nije ni bio, od 16. januara, prema kojima se sve jedinice Armije R BiH u provincijama 3, 8 i 10 Vance-Owenovog mirovnog plana imaju potčiniti Glavnom stožeru HVO-a, nije trebalo biti pretjerano vidovit pa zaključiti da rat između HVO-a i Armije R BiH neće zaobići Mostar, odnosno da se neće pronaći mirovno rješenje koje bi zadovoljilo obje strane u gradu, iz prostog razloga što takvo rješenje nije ni postojalo.
V
Svjedočenja / 3
„Noć uoči napada HVO-a u Mostaru, bez saznanja da će baš ujutro HVO napasti, iako smo svi osjećali da napad lebdi u zraku, poslije boravka i spavanja u komandi Korpusa od 7 – 8 dana po povratku iz Jablanice, naredio sam vozaču da me preveze u istočni dio grada, jednostavno da se opustim i nadišem normalnog zraka. Pritisak je bio ogroman. Ujutro sam planirao normalno doći u komandu. Međutim, ujutro je HVO krenuo u napad. Sve je bilo drugačije. Preuzeo sam komandovanje jedinicama i nastavio dalje… (…) HVO počinje žestoko artiljerijsko-minobacačko granatiranje naselja u kojima je raspoređena, prije svega, 41. ‘Slavna’ motorizovana brigada, 4. korpusa Armije R BiH. Granatira se Šantićeva, Cernica i Bulevar, Šemovac i Mahala, po dubini uglavnom prostor naselja Carina, Brankovac, Luka i Tekija. Kasnije se granatiranje prenosi ka Zaliku, Kočinama i Opinama, Dračevicama i Gnojnicama, Blagaju i svim drugim sredinama koje kontroliše Armija R BiH, vremenski prateći redoslijed oslobađanja ovih naselja od HVO.“[22]
– Sulejman Budaković Tetak, zamjenik komandanta 4. korpusa Armije R BiH
„HVO nas je napao 9. maja u pet izjutra i praktično nas uhvatio na spavanju. Na desnoj obali, na prostoru koji mi kontroliramo, nalazilo se tada oko 500 naših boraca koji (…) nisu uspjeli da se probiju do zgrade komande (misli se na zgradu Komande 4. korpusa, „Vranica“, op. E. N.) i da je tako zaštite. Stoga je HVO predvođen Jukom Prazinom, zauzeo i zapalio zgradu naše komande. No, mi smo se vrlo brzo konsolidirali i uzvratili kontranapadom. U tom našem udaru, uspjeli smo ih razbiti i stići čak do Rondoa. No, iz više komande nam je naređeno da se vratimo na naše prve položaje, kako se ne bi moglo špekulirati sa time da smo mi ti koji hoće osvajati i koji prvi napadaju.“[23]
– Midhat Hujdur Hujka, posthumni dobitnik najvećeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan” i komandant 41. Slavne motorizovane brigade
„Dva dana ranije, procijenjeno je da od napada neće biti ništa. Nisam očekivao… Da jesam, sigurno to jutro ne bih dočekao na Šemovcu, zajedno sa trudnom suprugom.“[24]
– Semir Drljević Lovac, bivši komandant 41. Slavne motorizovane brigade Armije R BiH
„Kada je tog jutra počela kanonada iz svih vrsta oružja i oruđa, mi smo bili na onom dijelu Šantićeve ulice od Jagnjeta (nekadašnji restoran „Jagnje“, op. E. N.) preko Saveza vozača pa prema kinu. Na tom dijelu je bio glavni udar, a taj dio je otprilike 15 dana branio MUP, s tim što smo prvih dana još bili u ovom dijelu Cernice i bili zauzeli Gimnaziju i Rektorat, pa smo se povukli drugi dan. Zahvaljujući našem otporu ovaj dio je sačuvan, iako su ustaše upotrijebile i cisternu koja je porušila i zapalila ovaj kompletan dio, ali niko od nas srećom tada nije stradao.“[25]
– Miralem Galić, bivši pripadnik MUP-a
„U noći 8. maja trebali smo otići kao pojačanje našoj grupi Vojne policije pred našom komandom, ali nismo mogli proći tih 150 metara, pa smo obavili svoju obavezu u patroli. Probudio sam, kao vođa patrole, novu smjenu. Spremao sam se da legnem i tek što smo se zavukli u vreće, 9. maja u pet sati ujutro, gruhnule su granate, prvo selektivno po užem dijelu grada na lijevoj obali, a onda po svim dijelovima Mostara koji su se nalazili pod kontrolom Armije R BiH. Kao po komandi, svi smo skočili. Agresija HVO je počela. Stiže Humo do nas. Zajedno sam komandirom Vojne policije, Jasminom Mehićem odlazimo do Šantićeve, do komande bataljona, i tu jedva spasavamo živote. Pogođene su nam snajperom obje prednje gume na „Jugi“ pa smo se zaustavili udarom u zid kina „Partizan“. Saznajemo da se komanda već bila izmjestila na sigurnije mjesto. Mupovac nam pokušava objasniti kuda da idemo, ali ga snajperista pogađa u ruku. Pretrčavamo ulicu. Nalazimo se u komandi. Vani se ništa ne vidi od dima, niti šta čujemo od pakla granata. Pitamo za naše drugove i čujemo da su već prešli štreku, idu prema Liska ulici, Liska parku, Rondou. Gledam Jasu, uzimam sanduk municije i pretrčavamo kroz Cernicu. Jasa i ja krećemo prema Vrtiću. Naletjeli smo na njihov sijač, osuli su po nama, skrivamo se za garažu, prošli smo s malim gelerima u leđima i glavi. Uletjeli smo u kuću jednog Hrvata. Pogledamo, oni su bili odmah iza kuće, odlučili smo da se vratimo, puzali smo pedesetak metara i stigli do Doma zdravlja. Tamo smo malo došli sebi, stigla nam je pomoć, organizovali smo se.“[26]
– Dragan Pudar, borac Cerničke čete u 41. Slavnoj mostarskoj brigadi Armije R BiH
„Već u ranim jutarnjim satima započeo je žestok napad ustaških snaga na naš grad. Nismo, nismo vjerovali da će tolika snaga biti usmjerena ka nama. Ni sada ne znam kako smo uspjeli da se odbranimo, ali znam da je svako ko je imao pušku, bilo kakvo oružje kod kuće, to donio pa su svi stali na branik domovina i grada Mostara. (…) Pripreme za ovaj napad vršene su mnogo prije devetog maja. Znači, oni su to sve prije planirali, izvukli tešku artiljeriju na Galac, Planinicu, Hum, odakle su te duge cijevi razarale Mostar. Kao poznavalac vojne strategije, tvrdim da se sve to nije moglo uraditi za dan – dva, to je bio jedan dug period iznošenja teških cijevi na položaje, upucavanje ciljeva…“[27]
– Azer Dželilović, bivši komandant 2. bataljona 41. Slavne motorizovane brigade Armije R BiH
VI
Umiranje, koje je već jednom proživljeno
Sredinom aprila, 2025. godine, u svoj dnevnik zapisao sam sljedeće: „Dvadeset dana poslije devetog maja 1993., u jednom humanitarnom autobusu, pod pratnjom UNPROFOR-ovih vojnih transportera, napustio sam ovo mjesto, pri čemu sam razdvojen od očuha, kojeg će to razdvajanje koštati slobode, a poslije i života. Istoga dana, majka i petogodišnji polubrat prešli su u istočni dio grada u ambulantnim kolima Crvenog krsta. Četiri dana poslije, majka se porodila na školskoj klupi, u hodniku Ratne bolnice Mostar, u zgradi Higijenskog zavoda, koja nije imala struje, kao ni većinu medicinskih potrepština nužnih za porodilje i liječenje pacijenata.
Ali to su već postala opšta mjesta u mojim romanima. Pišući pojedine dijelove ovoga dnevnika osjećao sam se kao da ponovo prerađujem njihovu građu, a samim tim i građu vlastitog života. Iznova sam sagledavao njene razdjelnice, njene stalnosti i suprotnosti, pa čak i suštinu, koja je često izmicala i meni samome, vjerujući da ću možda o tom vremenu saznati nešto što do sada nisam znao. Osloboditi se vlastite prošlosti, otrgnuti se iz njenog zagrljaja, bilo mi je zamislivo jedino ako o tome pišem i možda zaista biti pisac u mom slučaju znači čitavog života pisati jednu knjigu – knjigu koja nikada neće dobiti svoj konačni oblik, koju je nemoguće završiti. Jer prošlost je uvijek tu i ne prestaje se događati; iako vremenski sve dalja, prostorno mi je podjednako bliska kao i prije trideset dvije godine, odigrala se ovdje, na ulicama kojima prolazim svakoga dana, ponekad i po nekoliko puta.
Raščlanjivanjem događaja koji su uslijedili prije ili odmah nakon napada HVO-a i HV-a na istočni dio grada, moguće je razumjeti pravnu suštinu onoga što je Međunarodni sud pravde u Den Haagu definirao kao Udruženi zločinački poduhvat, ali ni pored svih opisanih užasa kojima su bili izloženi nelojalni Muslimani / Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali u oba dijela grada, bit onoga što se proživjelo Devetog maja, kao i u danima i mjesecima nakon njega, i danas mi izmiče. U tom smislu, Deveti maj za mene nije samo važan datum iz posljednjeg rata – on je mnogo više od toga. To je, zapravo, onaj košmarni osjećaj koji me spopadne svake godine, početkom proljeća, kao da čitav grad najednom prestane disati, pasivno preživljavajući umiranje koje je već jednom proživljeno.“
Postoji još nešto što mi teško pada, a od ovog eseja, čini mi se, nema boljeg mjesta da to i priznam: iako naša stvarnost nikada nije imala toliki totalitet i takvu razornu snagu kao u ratu, ono što smo od tog iskustva uspjeli spasiti vrlo brzo se izgubilo u trivijalnim, rodoljubivo-vjerskim narativima lokalne političke bižuterije preko kojih je, kasnije, s lakoćom tenka koji prelazi preko gomile leševa – a ponajviše, opet, na njihovo iščuđavanje i nezadovoljstvo – prešla nova, neoliberalna priča o „izjednačavanju zaraćenih strana“. S izuzetkom obnove Staroga mosta, zahvaljujući kojoj je čitav svijet saznao za opsadu istočnog Mostara, naše iskustvo i naše sjećanje nikada nisu ugrađeni u sistem, u neku opću, društvenu vrijednost, u neko trajno kulturno dobro koje bi o stradanju ovoga grada i njegovih građana govorilo i kada nas, živih svjedoka, više ne bude. Nažalost, važnost ovih stvari nadilazila je i još uvijek nadilazi kapacitete lokalnih bošnjačkih političkih pastira, koji su, tokom protekla dva desetljeća, od svoga naroda pravili stado, a od kulture sjećanja kulturu džematskih i pseudopatriotskih reminiscencija na pojedine događaje iz naše prošlosti.
[1] „Iznad ništavila – hirurgija u ratu u Bosni i Hercegovini“, grupa autora, Žena 21, Sarajevo, 2000, str. 397.
[2] Samija Rizvanović, „Hercegovačke kristalne noći“, Dobra knjiga, Sarajevo, 2022., drugo izdanje, str. 116.
[3] Isto, str. 119
[4] „Iznad ništavila – hirurgija u ratu u Bosni i Hercegovini“, grupa autora, Žena 21, Sarajevo, 2000, str. 394.
[5] Adnan Demić, „Bili su to najteži dani“, Oslobođenje, 9. maj, 2019., str. 6 – 7.
[6] Seid ef. Smajkić, „Mostarsko muftijstvo od 1992. do 2012.“, El kalem, Sarajevo, 2015., str. 96.
[7] Adnan Demić, „9. maj, početak opsade Mostara“, „Oslobođenje“, 9. maj 2017.
[8] Don Radosav Zovko, „Mostarski dnevnik 1991 – 1996“, Biskupski ordinarijat Mostar, 1999., str. 189.
[9] U međuvremenu će devet mjeseci, od ukupno dvije godine na koliko je bio osuđen, Tuđman provesti u zatvoru zbog nacionalizma. Drugi put je na zatvorsku kaznu osuđen 1981. zbog „kontrarevolucionarnog djelovanja“, a s odsluženja kazne bio je pušten nakon 11 mjeseci zbog zdravstvenih razloga. Međutim, tokom 1984. je vraćen u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne ali je četiri mjeseca poslije, zbog pogoršanog zdravstvenog stanja, bio uslovno pušten iz zatvora.
[10] Marinko Čulić, „Tuđman, i poslije Tuđmana“, Zagreb: Novi Liber, 2014., preuzeto s portala tačno.net: https://arhiva.tacno.net/zagreb/tudman-i-poslije-tudmana/
[11] Isto.
[12] List „Bošnjak“, 23. maj 1995., str. 3-4
[13] Sulejman Budaković Tetak, „Mostar i 4. korpus Armije R BiH u odbrambeno oslobodilačkom ratu, u periodu 1992 – 1994. godine: sjećanja“, izdavač: autor, Tuzla 2021., str. 314.
[14] Suad Ćupina, „Odbrana i izdaja Hercegovine ’91 – ’95“, Vijeće kongresa Bošnjačkih intelektualaca, Sarajevo, 2006., str. 589 – 590
[15] Safet Oručević, „Heroji Mostara“, Centar za mir i multietničku saradnju, Mostar, 2023., str. 51.
[16] Samija Rizvanović, „Hercegovačke kristalne noći“, Dobra knjiga, Sarajevo, drugo izdanje, str. 121 – 122.
[17] Ramiz Tiro, „Dretelj – na vratima džehennema“, Udruženje logoraša Mostar, Mostar, 2005., str. 13.
[18] Vedat Spahović, „Sjeverni logor, drugi put“, Oslobođenje, 5. oktobar 1993., str. 5.
[19] „Stenogrami o podjeli Bosne“, Centar za kritičko mišljenje, Mostar, 2017., str. 15 – 16.
[20] Iz izmijenjene optužnice u predmetu „Prlić i ostali“, koji se vodio pred Međunarodnim sudom u Den Haagu.
[21] Samija Rizvanović, „Hercegovačke kristalne noći“, Dobra knjiga, Sarajevo, 2022., drugo izdanje.
[22] Sulejman Budaković Tetak, „Mostar i 4. korpus Armije R BiH u odbrambeno oslobodilačkom ratu, u periodu 1992 – 1994. godine: sjećanja“, izdavač: autor, Tuzla 2021., str. 318.
[23] Senad Avdić, „Mostar – svirepo ubijani grad: Prvi rat je bio bolji“, list Ljiljan, 23. juni 1993., str. 11.
[24] Adnan Demić, „Bili su to najteži dani“, Oslobođenje, 9. maj, 2019., str. 6 – 7.
[25] „Mostarska apokalipsa: Mostarci su pobjednici“, list „Travnički ljiljan“, autor teksta nepoznat, 10. maj 1994., str. 11.
[26] Adil Hajrić, „Užasi druge agresije“, Oslobođenje, 19. septembar 1993.
[27] Samir Nožić. „Priča sa desne obale“, Mostarsko jutro, 9. februar 1994.