Mnogi ljudi jednu knjigu, film, seriju… pročitaju ili pogledaju više puta – vraćaju im se. Zanima nas čemu se vraćaju neki relevantni, zanimljivi i poticajni sagovornici.
Ovaj put smo o gledateljskim i čitateljskim „vraćanjima i navikama“ razgovarali s mostarskim piscem i pjesnikom Elvedinom Nezirovićem.
Autor: Adem Dedić
On ističe da se prije svega rado vraćam romanima Maria Vargasa Llose.
Pesimistično remek-djelo
„Sve njegove knjige u svojoj biblioteci – a imam ih petnaestak i nisu sve romani – pročitao sam barem dva puta; njegovo pesimistično remek-djelo ‘Razgovori u Katedrali’ i historijski roman o jednom događaju iz 1962., ‘Povest o Majti’, čitao sam više od ostalih“, govori on.
Nezirović naglašava da voli način Llosinog pripovijedanja, ali i njegove likove.
„U ‘Razgovorima u Katedrali’ ih, navodno, ima čak sedamdeset tri – koji su toliko živi i toliko autentični da ih pamtite još dugo nakon što završite s čitanjem. Posebno mi je upečatljiv, recimo, lik Kaja Bermudesa iz ovog romana, koji je modeliran po uzoru na Alejandra Esparzu Saňartua, Odrijinu desnu ruku (Manuel Odria bio je peruanski diktator koji je ovom zemljom vladao osam godina, od 1948. do 1956. godine), a kojeg je Llosa upoznao tokom jednog susreta u zgradi Vlade, dok je još bio student na Univerzitetu San Marcos, u Limi. Bermudesov lik je toliko dobro izveden da se i sam Saňartu u njemu prepoznao, iako mu je tokom nastajanja romana Llosa pridodavao razne osobine u skladu sa zahtjevima priče. U ‘Razgovorima u Princetonu’ sa Rubenom Gallom – naziv knjige je, naravno, aluzija na ‘Razgovore u Katedrali’ – Llosa govori o tome kako modelira svoje likove, koji su obično amalgami, odnosno kombinacija stvarnih ljudi ili određenih osobina stvarnih ljudi i ljudi i osobina iz njegove mašte. To me je oduvijek privlačilo kod njega: majstorski je koristio tu distancu koja se nalazi u prirodi samog odnosa između stvarnih ljudi, pa čak i historijskih ličnosti i književnih likova i to tako da se nijedan stvarni čovjek nije mogao u potpunosti prepoznati u književnom liku, ali se isto tako ni za jedan njegov književni lik ne bi moglo reći da je u potpunosti izmišljen“, pojašnjava on.
Složena unutarnja struktura
Mostarski pisac dodaje kako je drugi pisac kojem se vraća u istraživanju granica između stvarnog i izmaštanog, istine i laži, stvarnosti i fikcije, katalonski pisac Javier Cercas, možda još radikalniji od Llose.
„Tačnije, spomenut ću njegov briljantni roman ‘Salaminski vojnici’, kao i knjigu ‘Prevarant’ koja govori o Enricu Marcu, čovjeku koji je živio svoju izmišljenu biografiju na način na koji – i tu čudesnu komparaciju Cercas maestralno izvodi do kraja u svojoj knjizi – Alonso Quijano živio biografiju Don Quijotea. Volim obje te knjige i objema se često vraćam. Tu je, naravno, i njegova ‘Anatomija jedne pobune’, knjiga o neuspjelom pokušaju španskog državnog udara, u februaru 1981. godine, koju sam također čitao nekoliko puta. Često sam tu knjigu – a isto mi se dešavalo i s ‘Razgovorima u Katedrali’, koja ima vrlo tešku i složenu unutarnju strukturu – čitao na način na koji, recimo, časovničar proučava sat: pitajući se kako funkcioniše iznutra, od kojih je sve dijelova sastavljen ili šta sve treba uraditi pa da njegov mehanizam funkcioniše tako besprijekorno“, ističe Nezirović.
On navodi i kako mu je izuzetno bliska Llosina opsjednutost historijom Perua i Latinske Amerike, odnosno u Cercasovom slučaju, historijom Katalonije i Španije.
„Što je također jedan od razloga zbog kojih im se stalno vraćam: proučavam načine na koje i jedan i drugi obrađuju određenu historijsku epohu i ličnosti koje su je obilježile“, kazao je on u razgovoru za !Odgovor.
Muzikalnost imena Zihuatanejo
A što se tiče filmova, Nezirović ističe da voli klasike iz sedamdesetih poput Kuma, Apokalipse danas ili Taksiste.
„Rado gledam filmove koje sam nekada gledao u mostarskim kinima ‘Zvijezda’ i ‘Partizan’, Stalloneov ‘Rocky IV’, na primjer, ‘Rambo III’ ili Cameronov ‘Terminator II’, s čuvenim soundtrackom ‘You Could Be Mine’ benda Guns N’ Roses. U mom slučaju, to su filmovi koji su, zapravo, neka vrsta memorabilije, jer su u njima zamrznuta stanja i emocije iz vremena kada sam odvajao od džeparca kako bih otišao u kino; bilo je to krajem osamdesetih i početkom devedesetih, dok sam još bio dječak u višim razredima osnovne škole“, priznaje on.
Međutim, pojašnjava da mu je najdraži film i ujedno film kojeg stalno može gledati, Darabontov ‘Shawshank Redemption’ s fenomenalnom glumačkom postavom koju predvode Morgan Freeman i Tim Robbins.
„Volim muzikalnost imena Zihuatanejo i tu posljednju scenu u kojoj se dva zatvorska prijatelja, koje utjelovljuju spomenuti glumci, sreću u njihovoj verziji raja, na meksičkoj obali Pacifika, u idiličnom i toplom mjestu, kako ga Andy Dufresne (Tim Robbins) opisuje, ‘mjestu bez sjećanja’“, zaključio je Nezirović.