Subota, 8. februar
U mojoj radnoj sobi nalazi se biciklo, koje sam kupio prije nešto više od tri godine. Radi se o modelu sa šesnaest brzina, brenda Specialized. Ponekad, dok sjedim i gledam ga, imam osjećaj kao da se spuštam niz beskonačnu padinu svoga života, do onog ljetnog jutra u Crnićima, 1987. ili 1988. godine, kada mi je daidža Ibro kupio prvo biciklo u životu. Koliko samo sreće su mi priuštile vožnje strmim seoskim cestama i puteljcima, naginjanja u zavojima, šuštanje guma na pijesku, oblaci prašine koji se dižu pri naglom kočenju?
To me je biciklo činilo posebnim među ostalom djecom kao što me je moje prvo auto, jedan plavi Ford Escort iz 1988., koji mi je također kupio daidža desetak godina poslije, činilo posebnim među studentima na fakultetu. Daidža je volio da poklanja stvari ljudima koje voli, to ga je činilo sretnim. Smrt moga oca kao da ga je obavezala da na mene pazi do samoga kraja, do vlastite smrti. Osjećaj zahvalnosti zbog toga nešto je najljepše što nosim u sebi, nešto zbog čega me njegovo odsustvo dvostruko boli.
Utorak, 11. februar
Kao čovjek, u ratu sam iskusio mnogo boli i patnje, ali kao budući pisac moglo bi se reći da sam imao privilegiju da proživim jednu veliku historijsku temu o kojoj sam kasnije mogao pisati. Na kraju bih možda još trebao biti zahvalan sudbini – čovjek i sudbina ovdje se nikada nisu sasvim razdijelili jedno od drugoga – jer takva privilegija ipak se ne ukazuje baš svakome.
Srijeda, 12. februar
Iznad moga naselja je pećina, velika rupa u brdu koja me podsjeća na duplju bez oka. Padina ispod odveć je strma i nepristupačna da bi se do nje moglo, ali otkako sam se doselio ovdje imam želju da zavirim unutra. I svaki put kada se uspinjem starim, austrougarskim putem prema nekoj od okolnih fortifikacija, posmatram okrugli otvor na drugoj strani kanjona, misleći da bi mi možda mogao reći nešto o ovom mjestu, o ljudima koji su ovdje živjeli prije ko zna koliko godina.
Stojeći na jednoj okuci, danas sam slušao ono što bih gotovo sigurno čuo da sam se nalazio tamo, s druge strane klisure, vjetar koji juri kroz usjek povijajući tvrdo žbunje izniklo između stijena, njegovo zastrašujuće urlanje što ispunjava prazninu vremena.
Subota, 15. februar
Moja radna soba nalazi se u stražnjem dvorištu, na mjestu na kojem je nekada bila ostava. Još se sjećam njenih zidova od posivjelih dasaka, zemljanog poda, čičaka, oporog zadaha truleži i prašine. Njena istočna strana, na koju svakoga proljeća nasrne komšijska drača i danas je jednim dijelom u zemlji. Čitam i pišem, dakle, u seoskoj ostavi.
Od komada opeke, koje smo skupili na jednom odlagalištu, deda je na samom kraju rata ozidao prednji zid, on je najveći, na njemu su vrata i prozor, u njega gledam dok pišem. Između vrata i prozora nalazi se slika koju je naslikala moja kćerka, crni konj na nekoj stijeni. Prednje noge su mu u propnju, pomalo podsjeća na boksera u ringu; oči su mu iz nekog razloga zatvorene, pa niti on vidi mene, niti ja mogu vidjeti ono što on vidi. Ponekad u šali kažem da je naslikala moj portret. Police s knjigama na tom su zidu niže, a između njih našlo se mjesta za mali frižider, dvije fioke s dubokim ladicama i Yamahinu muzičku liniju s pojačalom i tri zvučnika. Prozor gleda u stražnju fasadu kuće, koja više nije ni nalik onoj koju je sagradio moj otac početkom sedamdesetih.
Dedina zamisao bila je da se prostorija koristi kao ljetna kuhinja, od čega se brzo odustalo. Kasnije, kada su na svijet došla moja djeca, ispostavilo se da je to jedini prostor u kojem mogu neometano raditi, preuredio sam ga, kupio dodatne police za knjige, radni stol, kompjuter, sve što mi je bilo potrebno. Ponekad imam nejasan osjećaj da u mom odsustvu knjige razgovaraju jedne s drugima, Tolstoj s Faulknerom, Prust s Dostojevskim, Auster i De Lilo s Volterom i Llosom. Očito je da svijet i ja idemo različitim putevima, razdvajamo se i sve više udaljavamo jedan od drugoga, na kraju krajeva, ova soba sve više zbog toga i postoji: ne da bi u njoj boravio, nego da bi pobrisao sve što postoji izvan nje.
