Ponedjeljak, 2. decembar
Sinoćnja šetnja vjetrovitim i skoro potpuno pustim gradskim ulicama. Zamaman miris pečenog kestenja i nekoliko davnih uspomena iz Jasenika, očuhovog rodnog sela u Buturović Polju, tokom zime 1993. na 1994., koje mi nezadrživo iskaču pred oči. Košćani – tako u selima u dolini Neretvice kažu za kestenje.
Onda, uski rakijaški bircuzi, u čijem zadimljenom zraku nazirem detalje lica i pokreta, pogotovo jednu koščatu, skoro skroz ćelavu lobanju nekog starca, njegovo logoraško lice, sivo, upalo, zapušteno. I jednu blago savijenu mušku šaku, koja viri iz separea, mesnatu, kvrgavu i nekako prijeteće nepomičnu. Punašnost snažnog ljudskog tijela. Glup osjećaj protraćenog života, dosada, propadanje.
Pitam M. zašto cijelo vrijeme šuti. Znaš mene, odgovara mi.
Nedjelja, 8. decembar
Gusta kiša, skoro susnježica. I magla, protkana tek ponekim jasnim obrisom. Radio javlja da je Asad napustio Siriju, nakon što je Opozicija zauzela Damask. Uzalud čekam da ta vijest dadne nekakav oblik i smisao ovome jutru: moje biće ne osjeća nikakvu potrebu da se poveže s nečim spoljašnjim. Hladno je. Ona spava u svojoj karakterističnoj pozi, potrbuške, s rukama pod jastukom. Razmišljam, ne bez neprijatnog osjećaja površnosti, jesam li danas drugačiji nego kada sam je upoznao? Ili je to nevažno kao što je nevažna udaljenost svjetova u kojima smo se rodili ili kao što su nevažne okolnosti koje su dovele do toga da se sretnemo? Ovdje, na ovom komadićku zemlje koji je kupio moj otac prije skoro šest desetljeća, vjerovatno će, ako bude sreće, jednom završiti naši životi. Od svih kontinenata, zemalja i gradova, ovdje, baš ovdje, u ovom našem Damasku, u jedinoj domovini koju imamo.
Ponedjeljak, 9. decembar
Jedna porodica, Azijati, vjerovatno Malezijci, muž, supruga i dvoje djece, pretpostavljam ne starije od deset godina. Posmatram ih kroz prozor caffea Emina. Ta žena i, prije svega, njen osmijeh: započet, ali nekako nedovršen, kao da je prekinut nekim snažnijim, teže odredivim osjećanjem, koje je izazvao prizor Radulovića kuće, opasane zaštitnom skelom i željeznim matama. Tako utučeno svjesna sebe i svoje ružnoće, s čitavim jednim stoljećem nagomilanim u svojim zidinama, ta je ratna ruševina nekada bila dom slikara Branka Radulovića, Šantićevog savremenika. Ako se dobro sjećam, na jednom njegovom platnu je Šarića-džamija, koja se nalazi svega par stotina metara dalje, niz Titovu, odakle su turisti i došli, što mi se iz ne znam tačno kojeg razloga u ovome času čini važnim za zapisati. Pažnju mi, međutim, odvlači mačka, koja se penje na stolicu za mojim stolom i odatle me mjerka neko vrijeme, vrlo oprezno, kao da se pita može li mi vjerovati. I onda polako, polako, vjerovatno shvativši da sam bezopasan, legne i zatvori oči. Pomislim kako je šteta što će od ovog trenutka ostati tako malo, tek poneka rečenica u ovom dnevniku koji pišem nekako potiho i izdaleka, kao da vlastitoj muci prilazim kroz riječi i geste drugih ljudi. Kao da do sebe tražim put iz drugih svjetova i stvarnosti.
Utorak, 10. decembar
Danas, u Emini, jedan čovjek, s kriglom piva. Ozbiljni mali debeljko visokih zalizaka, u plavoj vesti i trapericama, ostavlja dojam čovjeka koji nekoga čeka i kojem to vjerovatno nije prvo pivo. Šake su mu na krilu, ne isprepletenih prstiju, nego nekako napeto, kao da su na silu ugurane jedna u drugu. Na licu mu biljeg neke davno proživljen patnje, nejasan, prigušen, dobro sakriven. Gleda okolo s nekom neobjašnjivom skepsom, poput nekoga ko prihvata stvarnost, ali u dubini duše zna da nije baš sve onako kako izgleda.
Oko Eminine biste, razasuto lišće i u lišću četkasta metla slomljene drške. Zimsko sunce i duboke sjenke lovorika u dvorištu. Vrlo jasan otisak nečijeg stopala u tucaniku, ispred vrata. Tišina, pomalo čak i neugodna. U meni pulsira ritam tuđih samoća, brigâ i dosadâ i u tome osjećam izvjesnu ljepotu koja izvire iz najobičnijeg života, iz najdublje ljudskosti, iz stvarnosti onakve kakva zaista jeste. Ništa na svijetu nema kraja, život se nikad ne završava, dani i noći se neprestano smjenjuju.
Sve što postoji sadržano je u toj jednoj jedinoj riječi – biti.
Ponedjeljak, 16. decembar
U šetnji, za vrijeme radne pauze. Onaj osjećaj da sve što me okružuje istovremeno me i plaši. Odabirem malu kafanu preko puta bunurske džamije. Kaldrmisano, odrinom natkriveno dvorište. Zanosna figura jedne djevojke; osmijeh koji blista na podnevnoj svjetlosti, pogled koji je u stanju da nekome uništi život. Tjelesna ljepota kao jedina istinska ljepota, kao biti koje se potvrđuje pokazivanjem. Sve me to na neki način užasava. A dan otiče, prolazi, blijedi kao nešto daleko čemu samo nazirem obrise.
Facebook me podsjeća: danas je rođendan Billyja Gibbonsa.
Utorak, 17. decembar
Sanjao naš stan na Aveniji. Policu od orahovine, s crvenim Iskrinim telefonom (broj 54 – 302) i maminom mušemom ispod njeg. Video rekorder nepoznate italijanske marke u sivoj metalik boji. Televizor „Gorenje“. Garnitura: dvosjed, trosjed i fotelja, niski stol presvučen crnim furnirom. Minijaturni balkon sa sandukom u kojem držimo alat: kliješta, čekić, bušilica. Regal koji zauzima čitav jedan zid spavaće sobe. Francuski ležaj. Uska kuhinja, TEA peć, smeđe, na pojedinim mjestima zaguljene tapete, majčini gobleni na zidovima dnevne sobe, zeleno, rolano platno umjesto roletni na prozorima.
Na san se, jutros, odmah nadovezuje sjećanje: jedan hrvatski vojnik, tokom pretresa našeg stana, sredinom maja 1993., sasvim mlad, visok, uskih, štrkljastih ramena i nekako neprirodno dugih ruku. Premda samo izrazom lica i slijeganjem ramena, davao nam je do znanja da mu je žao i da suosjeća s nama, što ga je u mojim očima činilo nedužnim. Možda je bio nedužan i bez toga. Možda zaista nije bilo ničega što bi mu se moglo zamjeriti, osim što je bio u vojsci koja je etnički čistila Muslimane iz zapadnog dijela grada, ali ja sam mu to oprostio onoga časa kada je učinio tu gestu. Nikada se nisam pokajao zbog toga.
Srijeda, 18. decembar
Rastavljam stvarnost na fragmente. Na pojedinačne slike u kojima tražim nešto čime bih se mogao utješiti u sveopćoj tragediji svijeta. Opet taj iracionalni strah. Strah od dužine dana i noći. Od milion ružnih stvari koje mi se nikada neće desiti. Od ovih ruševina poduprtih skelama, od pomisli da ovaj grad, usprkos svemu, njeguje viziju vlastite ružnoće.
Gledam: ogroman, crni automobil u pješačkoj zoni. Lice vozača, koje je osjećaj važnosti pretvorio u njušku. Unutra trešti muzika, koja pojačava žestinu moje samoće, zgušnjava njen mrak, približava me prašini u koju ću se jednom pretvoriti.
I misao, koju bilježim sjedeći u bašti male kafane, u centru grada, kao podsjetnik da ništa više ne mora da se desi, jer se ionako sve već desilo: okus ove kafe i miris lipa na dnu ulice bit će isti i kada nas više ne bude, moja draga.
Četvrtak, 19. decembar
Vedro zimsko jutro, koje se prometlo u siv i vjetrovit dan. Kasno poslijepodne, na povratku kući, prolazim pored čovjeka koji uči fatihu na Šejh Jujinom mezaru. Njegove tankoglasne i otežuće riječi, koje govore o neiscrpnom bogatstvu Božje milosti. Koje prevaljuju stoljeća da bi pronašle dušu onoga kojemu su i namijenjene. Sjedam u auto i gledam lišće nošeno snažnim naletima vjetra.
Moj život, lišen oštrih i intenzivnih događaja, život jedne izmaknutosti, koji tako odudara od života pisaca koji po svaku cijenu žele biti u središtu pažnje. Život oslobođen od želje za neobičnim i komplikovanim stvarima, čije hirove, istina, ponekad ni sam ne razumijem. Život u kojem sam izvojevao i poneku pobjedu, uglavnom nad samim sobom. Život, koji, u cjelini, nije bitno drukčiji od života drugih ljudi.
Odjednom se ispravim, pogledam u retrovizor, u očima mi je, čini mi se, više popucalih kapilara nego jutros. Sjetim se jedne Nooteboomove kratke proze, ali s bolom nad kojim istog trenutka izgubim kontrolu: je li neko ko je umro prije više od tri stoljeća podjednako mrtav kao neko ko je umro ovoga ljeta? I ko u carstvu vječnosti još miriše na vrijeme, na život?
Petak, 20 decembar
S naporom, koji ide do mazohizma, nastojim iz sjećanja iskopati neku zaboravljenu pojedinost iz vremena kada sam malo dalje od zgrade Pavarotti centra izlazio iz autobusa i na putu do škole u Donjoj Mahali, prolazio pored nekadašnjeg parka, a sadašnjeg caffea Emina, mjesta na kojem upravo sjedim. Međutim, ne sjećam se više ničeg, osim onog što sam već zapisao u Sandru. A to nije mnogo, svega nekoliko rečenica.
Koliko je prošlo od tada? Jesam li bio prisutan u onom dječaku koji je svoju sadašnjost ispisivao u istom ovom prostoru u kojem je ispisujem ja, četrdeset godina poslije? Koliko sam danas zavisan od tog iskustva koje je nekada oblikovalo i moj misaoni i moj emotivni svijet? Godine se rasplinjavaju, vrata vremena širom su otvorena. Kao da gledam u ogledalo u kojem prepoznajem vlastito lice, ali znam da to nisam ja.
Nedjelja, 22. decembar
Jedan razgovor, na Titovoj ulici, kod Šantića parka. Rezovi jezika koji ne razumijem, iako odmah prepoznajem da se radi o njemačkom. Riječi koje se savršeno uklapaju jedna u drugu, kao da su naštimane. Intonacije ženskih glasova koji ih izgovaraju. Njihova ljepota, skoro erotičnost, kojoj sam u prolazu izložen. O čemu li razgovaraju?
Ulica, gotovo pusta. Tanko tkan, bijeli oblak, uredno zategnut između ruševine nekadašnjeg ŠUP-a i brda Hum, poput prostirke na vojničkom krevetu. Jedan dječačić, u malom parku, igra se autićem, mrmlja nešto sebi u bradu. Žena u srednjim godinama, vjerovatno majka, vrlo karakteristična, puna pokreta i neke oslobođenosti od života, od sebe same, kojoj kao da prija moj pogled. Priča na mobitel, pravi kružne, zamišljene korake, smije se.
Očuhova neostvarena želja da ode na arbajt u Njemačku ili Švajcarsku, gdje je čak imao rođake, i to vrlo bliske. Učio je njemačke riječi, zapisivao ih u mali notes, koji nam je, kao i sve drugo, ostao na Aveniji. Iako već trideset godina nije među živima, stalno mi se ukazuje posredstvom drugih ljudi. Ostavlja mi tragove u živom pijesku stvarnosti.
Sjećanja. Utihnu, a onda se opet iznenada pojave.
Ponedjeljak, 23. decembar
Zaboravio sam na godišnjicu braka. Kao što sam zaboravio i na njen rođendan, i na rođendane svoje djece. Kao što uvijek zaboravim na svaki važan datum, osim ako se ne radi o godišnjici nečije smrti. Ili ako nas ne podsjeća na ružne događaje iz naše prošlosti. Njih savršeno pamtim.
Rekao sam joj, Izvini. A ona se odmah pretvorila u meleka, dodirnula mi ruku, nasmiješila se. Ponekad se pitam kako je sa mnom izdržala sve ove godine. Čime sam je zadužio? Davao sam joj onoliko koliko sam mogao, nikada onoliko koliko zaslužuje. Nije bilo nikakvih zvijezda s neba, nikakvog zlata i dukata, ničega osim ovog života kojim i danas živimo. Ali ona nije ni tražila ništa više od toga. Njoj i to malo kao da je bilo puno.
Kako bih onda mogao da je ne volim?
Utorak, 24. decembar
Razgovor s odličnim Almirom Imširevićem, sinoć, u povodu promocije njegovog romana „Zlatni geler“. Obeshrabrujuće prazna sala Pavarotti centra. Tišina, koja se pretvara u neprijatelja. Koja me čini nervoznim. Stvari na stolu – moja fascikla, zabilješke napisane mojim rukopisom, moje naliv-pero – izgledaju mi kao stvari koje pripadaju nekome drugom, ne meni. Ta iznenadna otuđenost od vlastitog života, kao mali pakao koji proživljavamo iznutra. Smrti naših bližnjih, na neki način, nisu nimalo strašnije od onoga što se zbiva u nama samima, svakoga dana, poslije.
Petak, 27. decembar
Jedna slika od jučer, s putovanja u Sarajevo. Autobus staje negdje u Hadžićima, semafor ga zaustavlja u bolesnom brektanju. Gore, na jednoj fasadi, ugledam golubove i odjednom pomislim na tebe, daidža. Na one uginule ptice na koje smo naišli dok smo se peli preko prevoja Glogovo, na Prenju, početkom jeseni 1993. Neko je u koloni u kojoj smo pješačili rekao da je to loš znak, ali šta je moglo biti gore od nevolje koja nas je na taj put natjerala? Nastavili smo dalje, prema Jablanici, gdje smo duhan i alkohol trampili za brašno i još neke sitnice za koje smo mislili da bi nam mogle biti od pomoći u mostarskoj opsadi.
Kada smo se vraćali, tri dana poslije, od mrtvih ptica više nije bilo ni traga. Gdje li su nestale? Jesu li ih pojeli vukovi i lisice? Ili su nam se onako umornima i iscrpljenima od dugoga puta jednostavno pričinile? Još čudnije je da to nismo nikada spomenuli jedan drugome. Kao da je u tome bilo nečega što je trebalo zaboraviti da bismo mogli nastaviti da živimo onako kako smo i živjeli.
Subota, 28. decembar
Na buvljaku, u Vrapčićima. Gotovo čitavu minutu stojim ispred jednih čizama. Vlasnik štanda, čovjek bez kose, nudi mi ih za dvadeset maraka. Kažem mu da ne želim da ih kupim i da ih gledam jer me neobično podsjećaju na čizme koje sam nosio jedne ratne zime, na bjelimićkoj visoravni. Bijelo ništavilo koje se proteže nad svime, zaglušujuća tišina planinskih pejzaža, tjeskoba kilometarskih šuma kroz koje vode uski, zatrpani putevi i neprestana, gotovo intenzivna blizina neprijatelja. I uz sve to moja izranjavljena stopala, nažuljeni gležnjevi, tabani ljepljivi od krvi, nepopustljiv bol koji se stalno pojačava.
Ponio sam nešto s tog mjesta što se umetnulo u način na koji danas doživljavam svijet i samoga sebe: kao da sam prošao kroz vlastitu smrt i onda se opet vratio među žive. Sada sam tu, trideset godina poslije. Gledam u jedne izlizane čizme i duboko saosjećam s čovjekom koji ih je nosio.
Nedjelja, 29. decembar
Odavno već ne podnosim tuđu bol. I nije važno radi li se o boli ljudskog bića ili na primjer, boli ovoga pauka koji plete mrežu u uglu moje radne sobe. Nemoćan sam pred prizorima čiste patnje, to me užasava.
I onda zapravo shvatam da ja nikada u životu nisam ubio pauka. I da je to vjerovatno zbog toga što mi je još u djetinjstvu moja nena Saja ispričala priču o pauku koji je spasio život Muhammedu, tako što je isplevši mrežu na ulazu u pećinu, zavarao njegove progonitelje. Nikada nisam posumnjao u istinitost te priče. Vjerovati u nju za mene je značilo prihvatiti vjerodostojnost vlastitog postojanja.
Zamišljam Muhammeda skrivenog u pukotini stijene. Taj trenutak u kojem osjeća svoju ljudskost, u kojem ga savladava strah i muči sumnja da je došao čas smrti. Jer na posljetku, on je samo ljudsko biće. I taj ushit kada shvati da ga Bog nije napustio, da mu je poslao to malo, neobično stvorenje s pipcima umjesto nogu, koje do tada jedva da je i primjećivao i koje će ga, ispostavit će se, spasiti.
Posmatram pauka i odjednom osjećam da me njegova mreža štiti. Preplavljuju me uspomene, daleke i nježne. Uspomene na djetinjstvo, na svijet bez patnje, na nenu.
Ništa ružno mi se ne može dogoditi.
Utorak, 31. decembar
Dogodilo se prekjučer, u blizini Lučkog mosta, u jednoj od onih kuća što se svojim visokim terasama nadnose nad obalu Neretve i s kojih bakrenocrveni zalasci sunca pokorno uljepšavaju pogled na stari dio grada. Poznajem sokak u kojem je nesrećnik živio: strm, popločan kamenom i opasan zidovima iznad kojih vire krovovi od orijentalnog crijepa, vrh ponekog stabla donesenog iz južnijih krajeva, krošnje šipaka ili smokvi tenica. Život se pobrine da ponekad i najljepša mjesta postanu ravnodušne kulise ljudskih tragedija.
Ne bih znao opisati kako se sve desilo, novinski su izvještaji o tome šturi. Iz privatnih kontakata uspio sam saznati da se, najvjerovatnije, ne radi o nesreći, nego o samoubistvu. To me je slomilo. Jer znali smo se još od rata, sredinom 1994. proveli smo četrdesetak dana u kampu za obuku regruta, na Bradini. Njegova smrt kao epilog nečemu, možda upravo tom vremenu koje je ostalo za nama.
Razmišljam o njegovim posljednjim trenucima. Sumnjam da je ovim želio da nešto dokaže ili ispriča. Možda je imao neku neodređenu viziju slobode, kao nekoć kada smo maštali o svršetku rata? U svakom slučaju, otišao je bez šupljih riječi, bez oproštaja, onako kako odlazi gost kada želi zadržati povrijeđeno dostojanstvo.
Stojim na vrhu njegovog sokaka. Tišina, teška vijekove i vijekove historije. Jedan muškarac u žutoj vjetrovci sa benevolentno postavljenim laktovima koja se taru o rijetke prolaznike, tako su nekada hodali samo oni koji su generacijama bili vezani za ovaj grad. U zraku zvone pjenušavi tonovi narodnjačke muzike i moj sluh se sudara s njima, to odnekud, ispod minareta Vučjakovića džamije ili možda odozdo, uz skaline što vode do Staroga mosta, nadire žubor novogodišnje noći.