Srijeda, 12. mart
Danas sam se uspeo do austrougarske fortifikacije, smještene na brežuljku iznad naselja u kojem živim. To je propala građevina od kamenih blokova, koja je nekada bila dio jednog šireg, vrlo složenog sistema pograničnih vojnih utvrda. U jednom članku koji sam nedavno pročitao navodi se da je Mostar grad s najvećim brojem ovakvih objekata u svijetu, no usprkos tome, nadležne institucije o njima uopće ne vode računa. To je jasno već na prvi pogled, na fasadi se mogu vidjeti otisci granata iz posljednjeg rata, odvaljeno kamenje razbacano je svuda okolo, u dvorištu i u prizemnim prostorijama puno je smeća, po zidovima su ispisana imena, prostačke poruke, navijački simboli.
Dok skoro u potpunom mraku tumaram prostorijama, pomišljam na ljude koji su ovdje boravili prije više od stotinu godina. Zamišljam njihova lica, dane i noći ispunjene dosadom, obilazim sobe i oružarnice, čujem glasove, vidim vatru, osjetim miris masti kojom se mažu puške. Zastajem pored jednog prozora i pokušavam sebi predočiti dolinu bez svega što je čovjek u njoj izgradio, samo gola polja i rijeka što u svojoj sporosti ostavlja čovjeku dovoljno vremena za razmišljanje. Dvadeseti vijek sa svojim ratovima i koncentracijskim logorima huji u sobama bez vrata, debeli zidovi koji se na svaki šum stežu oko mene, milioni sudbina koje se u tami i tišini stapaju u jednu, u kolektivnu sudbinu raskrvavljene Evrope. I odjednom kao da više ne znam ko sam, obični šetač ili vojnik prepušten olujama historije.
Četvrtak, 13. mart
Prije nekoliko dana, jedan mi je prijatelj poslao našu zajedničku fotografiju snimljenu u ljeto, 1996. godine. Sjedimo u njegovoj sobi i držimo gitare kao što se drži oružje ili kao što djeca drže svoje igračke. Fotografiju je napravila švicarska novinarka, sjećam se da se zvala Isabelle i da smo te iste večeri kada je fotografija nastala odgledali Tifin koncert na tada još neobnovljenom trgu Musala.
Mislim da je Isabelle bila prva osoba na svijetu kojoj sam otkrio da me književnost zanima više od muzike. Želim napisati knjigu o svom životu, rekao sam joj te večeri, i možda, ako mi se posreći, biti pisac. Sada, kada gledam tu fotografiju, to mi djeluje nestvarno, skoro kao fikcija. Kao što mi je nestvarno i fiktivno sve ostalo, osim možda naših očiju u kojima vidim budućnost nabubrelu od tajni što ih krije u sebi.
