Odlomak iz knjige u nastajanju
I
Hujka komandant
Krajem mjeseca juna 2025. godine, učestvovao sam, s još dvadesetak ljudi, u dvodnevnom maršu koji se održavao u znak sjećanja na deblokadu istočnog Mostara i otvaranje čuvenog Puta spasa, dugog pedesetak kilometara: od Bijelog Polja, preko planine Prenj, do sela Glogošnica u jablaničkoj općini. U sklopu kulturno-zabavnog programa, tokom večeri koju smo proveli u šatoru na prevoju Glogovo, tri člana nekadašnjeg Mo Army benda, Saša, Deri i Serđo, izveli su neke od svojih najpoznatijih ratnih pjesama. Kažem ratnih pjesama i shvatam da bih morao objasniti na šta mislim: to nije ne zbog toga što su te pjesme nastale uglavnom tokom opsade grada ili neposredno nakon nje, već što se radi o pjesmama koje u sebi sublimiraju ideale čitave jedne generacije Mostaraca osuđene da odraste u ratu, bez struje, vode i hrane i s neprestanim strahom od granata, rafala iz protivavionskog oružja, snajperskih hitaca, pa čak i avionskih bombi. I dok su nam tri nerazdvojna druga uz gitaru pjevala, I da živi jedan dan / Njemu Mostar osta san / Da ga vidi slobodnog / Hujka komandant, jedan od mlađih učesnika marša, visok, naočit muškarac s crnom majicom na kojoj se ponosito isticao grb Armije Republike Bosne i Hercegovine, s uzbuđenjem me je upitao da li možda znam kako se zove pjesma koju sviraju? Na prvi mah pomislio sam da se želi našaliti, jer usprkos tome što je od Hujkine pogibije prošlo više od trideset godina i što se pjesma odavno već nije mogla čuti u kafićima niti na drugim javnim mjestima, isto je tako istina da je Hujka neopisivo važan historijski lik i da je, osim što je jedna od najpoznatijih ratnih pjesama uopće, Hujka komandant i pjesma koja predstavlja važan dio gradskog folklora. No, ubrzo sam shvatio da je pitanje više nego ozbiljno i da mladić koji mi ga je postavio, inače profesor u jednoj srednjoj školi, nikada ranije nije čuo pjesmu o Hujki.
Sjećanje i zaborav
Ma koliko da je bilo moje iznenađenje, u osnovi ono nije imalo nikakvog pokrića, jer izuzmemo li nekoliko kraćih i potpuno nezapaženih dokumentarnih filmova, te šturih i često netačnih biografskih tekstova i bilješki, Hujka je, zapravo, lik kojeg visoka kultura sve ove godine pažljivo zaobilazi, dijelom zbog toga što je kod ličnosti s tako velikim simboličkim potencijalom teško uočiti razliku između historijskog i mitološkog, umjetničkog i propagandnog, individualnog i kolektivnog, a dijelom i zbog toga što bi baviti se likom i djelom Midhada Hujdura Hujke značilo ne samo preuzeti breme njegove ličnosti na sebe, nego i breme čitavog otpora velikosrpskoj i velikohrvatskoj agresiji, na šta mnogi umjetnicu nisu spremni, jedni iz poštovanja prema toj, vjerovatno najtragičnijoj epizodi u historiji ovoga grada, drugi iz straha da bi u javnosti time bili trajno obilježeni nekom od ogavnih etiketa iz velikosrpskog i velikohrvatskog imaginarija, poput „neprijatelji svih Hrvata“ ili „neprijatelji svih Srba“, „islamisti“, „hamasovci“ „bošnjački nacionalisti“, itd. Treći, opet, jer im je više stalo do javne percepcije u susjednim državama, nego li do književnosti i vlastitih knjiga; za njih je historija – a tu mislim prije svega na historiju posljednjeg rata – poput mladenke koju treba dobro našminkati kako bi se svima dopala, zbog čega njihova proza uglavnom ne prekoračuje nivo dekorativnog.
Posljedice ovoga bile su mi vidljive i prije te vjetrovite noći na Glogovu: iako poput amblema u sebi sažima tragično iskustvo opsade istočnog Mostara i borbe njegovih građana za slobodu, uspomenu na Hujku, pogotovo uspomenu na posljednje sate njegovog života, tako gusto nabijene dramatskom snagom i književnošću, ovdašnja je kultura sjećanja, uz nekoliko časnih izuzetaka, utopila u trivijalnim rodoljubivo-vjerskim narativima, koji niti mogu izdržati test vremena, niti se mogu oduprijeti sve učestalijim pokušajima izmišljanja, prekrajanja i otimanja historije. Osim što nemaju nikakvu jasnu strategiju, institucije države, koje bi trebale da brinu o tome, nažalost, još nisu shvatile ni ono osnovno: da se historija ne piše jednom zauvijek, nego da je historija, kako to kaže Scurati u svom eseju „Fašizam i populizam“, borba za historiju, te da jedino oblici visoke kulture predstavljaju pouzdan arhiv za skladištenje ljudskih emocija i iskustava, a samim tim i najbolji način da se budućim generacijama prenese naslijeđe prošlosti.
Ne bi bilo tačno, ili barem ne bi bilo u potpunosti tačno, ako bih rekao da sam te noći odlučio da napišem esej o Hujki – esej koji sam zamislio kao neku vrstu preludija velikoj, nikada napisanoj knjizi o tom heroju odbrane grada i vjerovatno najvažnijoj ličnosti u novijoj historiji Mostara – ali se dobro sjećam da je ono u mene unijelo nekakav neodređeni nemir koji je remetio moje dobro raspoloženje potaknuto činjenicom da sam na marš išao s bratom i to trideset dvije godine nakon što sam ga u jeku opsade, tada kao petomjesečnu bebu, prenio preko Prenja. Pomislio sam da će se, povjereno nepouzdanom sjećanju sve manjeg broja ljudi, i sjećanje na Hujku, i sjećanje na opsadu istočnog Mostara u cjelini, neminovno strovaliti u zaborav, zbog čega me je cijelu noć i naredni dan progonio gorki osjećaj neispunjene obaveze: kao pisac, i sâm sam godinama izbjegavao da pišem o Hujki, i sada, kada sam se našao oči u oči sa zaboravom koji se obrušio na njega, shvatio sam da me ništa ne može amnestirati od odgovornosti, pogotovo jer sam odrastao u ratu, pod opsadom, bez struje, vode i hrane i s neprestanim strahom od granata, rafala iz protivavionskog oružja, snajperskih hitaca i avionskih bombi i jer sam negdje duboko u sebi osjećao da mu to dugujem; čak šta više, osjećao sam da to dugujem i Saši, Serđu i Deriju, da to dugujem svim mladićima koji nikada nisu čuli njihovu pjesmu o Hujki, ali isto tako, da to dugujem i svom bratu, kao i vlastitim uspomenama na taj period svoga života.