Subota, 15. mart
Kada sam počeo pisati ovaj dnevnik nisam imao nikakav plan, nisam čak znao ni šta tačno želim, osim da ne želim pisati o politici. Veliki vanjski svijet i događaji u njemu, to je ono što sam htio zaobići, ostaviti hroničarima, historičarima i drugim istraživačima sadašnjosti. Želio sam, zapravo, pisati o svojoj izopćenosti, o životu daleko od društvenih aktuelnosti ispunjenom sitnim ritualima, šetnjama, odlascima na posao ili u kafanu, razgovorima s prijateljima, bilježiti vlastita uzbuđenja, registrovati i najsitnije potrese, sve one davno minule tuge što s vremena na vrijeme u nama daju znakove života.
Ali stvarnost nema milosti. Donald Trump, ruska agresija na Ukrajinu, izraelski genocid u Gazi, Dodik i njegovo antiustavno djelovanje, masovni protesti koji se održavaju danas u Beogradu, kao i ono što se posljednjih sedmica događa s Muzičkim centrom Pavarotti, sve me to dovodi u stanje krajnje razdraženosti. Pokušavam se umiriti, čitam Nooteboomov „Izgubljeni raj“, roman kojeg sam prije dva dana naručio preko OLX platforme, način na koji ovaj bez sumnje veliki evropski pisac u prvim poglavljima opisuje našu povezanost s prapoviješću, s onim što je u njoj iskonsko, praroditeljsko, podsjećaju me pomalo na Krahasanove eseje u Dnevniku melankolije, koje sam čitao prije dobrih dvadesetak godina. Međutim, čitalački zanos ne traje dugo. Ostavljam knjigu, tražim vijesti o beogradskim protestima, uvlačim se u svoje strahove kao u kožu iz koje sam načas izašao. Hoće li biti rata? Vrijeme mi ništa ne kazuje, osim da je odgovor svakoga dana sve neizvjesniji.
Petak, 21. mart
U poliklinici. Čekaonica obasjana LED svjetlima, udoban, skoro nov namještaj i žena preko puta koja nervozno kopa po svojoj tašnici. Telefon na prijemnom pultu neprestano zvoni, sada sam već siguran da glas sestre koja se javlja uvijek istim tonom i nepogrešivo istim riječima nije glas žene koja nam je zakazala termin za večerašnji pregled. Govorim u množini, iako se radi o mojoj kćerki: peti je dan otkako je na osjetljivom mjestu napipala nešto čega prije nije bilo. Pet dana, a imam osjećaj da sve ovo predugo traje, da sam već neizmjerno star, hiljadugodišnjak. Kako da opišem ovaj strah? Toliko je dubok, toliko sveprožimajući da se čovjek u njemu lako može izgubiti. Nemilosrdan, kao i bolest sama.
Dva doktora u hodniku, njihova ozbiljna lica, njihov žuran, ujednačen korak pred kojim jedva uspijevam da se sklonim, stetoskop što viri iz džepa jednome od njih kao da želi u mene utisnuti još nervoze, još neizvjesnosti, još straha od bolesti koja postoji samo zato da se ne bi mogla izliječiti. Gledam na sat, šest sati i trideset jedna minuta. Naše se sudbine upravo ispisuju na ekranu ultrazvučnog aparata u susjednoj prostoriji, a ja to ne mogu da vidim, ne znam ništa o tome. Po ko zna koji put shvatam da sam od svega što sam imao, životnu zalihu strpljenja najbrže potrošio. Iznenada mi sijevne jedna slika, M. i ja, sat vremena prije polaska ovamo, sami u sobi s beskrajno malo riječi i pogledima koji bježe jedan od drugoga, kao da se plašimo onoga što bismo mogli reći ili vidjeti. Bilo mi je jasno da ni ona ni ja ne bismo mogli preživjeti najgori scenario.
Sestra, koja po ko zna koji put prolazi pored mene, ali me ne primjećuje, iz džepa na njenoj plavoj odori viri vrh mobitela. Između svijeta i mene je prostor ispunjen jednom užasavajućom činjenicom, koja zapravo i ne mora biti užasavajuća, ali sam ja u stanju jedino takvu da je zamislim, kao da sam usisan u tamni oblak i sada iz tog oblaka gledam kako ona ulazi u jednu prostoriju i zatvara vrata. Osvrćem se, posmatram apstrakciju na zidu, pokušavam u njenim linijama pronaći neko značenje, neki znak da je sve u redu, ali taj osjećaj mi izmiče. Šest sati i trideset četiri minute, svaki sekund duboko se urezuje u mene. Telefon na recepciji ponovo zvoni, ženski glas kao refren iščekivanja, Dobro večer, Poliklinika ta i ta, izvolite. Kao da nije bilo ničega prije te rečenice ili kao da je to prije bilo toliko davno i toliko nevažno da ga se jedva i sjećam. Žena preko puta ustaje i nekako neprirodno brzo odlazi prema dnu hodnika, njena tašnica poput kućnog ljubimca na povodcu, kao da će svakoga časa zalajati. I onda odjednom, usred oluje koja u meni bjesni, one izlaze iz ordinacije i smiju se, Sve je u redu, govore mi, Sve je u najboljem u redu. Ali ja ih ne čujem. Toliko sam star i toliko iscrpljen da ništa više ne čujem. Samo bi da plačem.