Utorak, 21. januar
To, recimo, kako osjeti da mi ponestaje zraka, pa me iz kuće izvede pod nekim lukavim izgovorom, jedna je od meni najdražih manifestacija njene ljubavi. Odlazimo u tržni centar s namjerom da kupimo kafe aparat, iako oboje znamo da od kupovine neće biti ništa. No, to uopće nije važno. Važno je da ona ima snage za svaku nevolju koja nas snađe i da je tu snagu spremna podijeliti sa mnom. Morao mi je umrijeti daidža, morao sam pasti u depresiju da bih shvatio koliko mi je potrebna, koliko bez nje ne mogu.
Hodamo, zagledamo artikle i cijene ispod njih, čudeći se pomalo sreći ljudi koji u kolica trpaju sve i svašta. Jedna dežmekasta žena s naočarima zove nekoga, vjerovatno muža ili sina, i to jedva mogu da slušam, a da se sav ne naježim. Pogled joj se spotiče o sva lica, za trenutak i o naša, gotovo u panici doziva i psuje, sve dok se i sama ne izgubi među nepreglednim rafovima.
Pred spavanje čitam Dnevnik galiota, sve ne bih li skrenuo misli od strahova koji me izbezumljuju. Osnovni zadatak čovjeka na Zemlji je samouništenje, ako je suditi po Kertesu i onome što je zapisao u toj knjizi. Jedno vrijeme činilo se kao da oklijeva u tome, ali već odavno je, izgleda, kucnuo čas da izvrši svoju zadaću. Gotovo sam siguran da je početak tog kraja započeo s izumom tržnih centara.
Srijeda, 22. januar
Pogled s Lučkog mosta prema Neretvi. Tamo, odmah nad obalom, stare su i visoke zidine koje tako stoje već stoljećima, zidovi od bijelog kamena obrasli puzavicama i bršljanom, vješto klesano stijenje naslagano jedno na drugo nakon što je tu ko zna kako dopremljeno s nekog obližnjeg kamenoloma. Iznad su kule i džamije, stare, orijentalne škole i biblioteke, groblja i spomenici, čitav jedan historijski krajolik koji je u posljednjem ratu bio potpuno uništen.
Ali pogled me vuče prema obali, tamo gdje uska kaldrma prerasta u betonski puteljak što vodi do malih skakaonica, vidim svoga druga na terasi kako se nadnosi nad bezdan ispod sebe. Šta ga je toliko mučilo? Ne mogu da prestanem misliti o tome. Vidim ptice dok kruže iznad rijeke sa svojim okrutnim tajnama, ne govorim njihov jezik, ali kao da ga razumijem, svjetlost što na površinu kamena izvlači sive nijanse vremena i smrt koja čeka dole, kao spas. Kao da gledam u prizor iz vlastitog života, možda na neki način ja i jesam u toj slici, s mojim drugom, u posljednjim sekundama prije smrti.
Nedjelja, 26. januar
Sjećam se, deda mi je jedne prilike pričao da je u ljeto 1993. s prozora osnovne škole „Branko D. Šotra“ gledao kako gori naša kuća u Crnićima. Kasnije mi je, vrlo živopisno, o tome pripovijedala i nena, pa sam usvojio to njihovo sjećanje kao dio svoga porodičnog imaginarija. I dok je s brežuljka na čijoj je uzbrdici bilo smješteno njihovo selo vatra u nebo otpremala crne klobuke dima, u dedi se navodno nešto pokrenulo, neko rušenje bez kraja. Nena ga je pustila da se isplače, iako ga nikada prije nije vidjela da je pustio suzu. Iz malenog bidona nasula je čašu skoro vrele, ustajale vode, ali je on odbio da je popije. Bit će da je tu njenu gestu smatrao izrazom sažaljenja, zbog čega je, onako nesalomivo krhak i ponosit kakav je oduvijek bio, odlučio da bojkotuje svaki naredni pokušaj da započnu razgovor, kao da joj je preko toga nešto i mogao reći.
Te su mi se slike poput muha zalijetale u lice dok sam danas vozio prema Crnićima. U obnovljenoj dedinoj kući, koja je nakon njegove smrti pripala mojoj majci, nisam bio od posljednje daidžine hatme, što znači skoro šest mjeseci. I gotovo odmah pošto sam u dvorištu izašao iz auta javila mi se gorka, gotovo neizdrživa želja da odem. Sve je tu presnažno, svega je previše. Gledam: kiše su s čatrnje sprale tragove molerske četke, ali očito nisu uspjele izbrisati moja sjećanja: nekada su stariji silazili unutra, u ispražnjenu čatrnju, i krečili zidove. To je posao koji pripada iskonu, nešto što se ovdje, na Dubravskoj visoravni, od davnina tiče poretka svijeta i ljudskog života.
Kuća iznutra miriše onako kako već mirišu kuće u kojima niko ne živi. Pustoš i praznina. Prašina i plijesan. Izvadim rokovnik iz džepa, ali mi iznenada izmigolje i misao i rečenica koju sam htio zapisati. Bespomoćan sjednem, osvrnem se oko sebe. Dan jedva ulazi u dnevnu sobu. Tišina je u sebe upila toliko minulih glasova, toliko iščezlih zvukova. Dolaze mi u nekom nejasnom redoslijedu sve jedan za drugim: jutarnji zvuk drvene mećaje kojom nena méte mlijeko, podnevni zvuk potkivanja kose u avliji, večernji zvuk zvona koja vise o vratovima krava, ovaca i koza… Svaki je zvuk imao svoje vrijeme i svoje mjesto u onomatopeji moga najranijeg djetinjstva. Sat na zidu kao da kuca unazad, mjeri vrijeme koje je prošlo, vrijeme u kojem i sada živim.
Izlazim vani. Na mjestu gdje je bila ostava u kojoj je nekada davno deda držao alat i sušio meso, iznikla je mala smokva. I mislim na dedu, zidara. Gradio je kuće s takvom snagom, s takvom predanošću da mi se danas čini kao da je svojim krupnim, žilavim rukama pokušavao sagraditi svijet bolji od onog u kojem je živio. Svijet, koji ga je u šezdeset prvoj godini života učinio beskućnikom, ali ga nije uspio slomiti. U svom odnosu prema ljudima i stvarima, i uopće, prema zbilji, bio je iskreno i tragično ozbiljan, kao što to može biti samo onaj ko je namjerio da džennet učini svojim vječnim boravištem.
Ponedjeljak, 27. januar
Kada je još krajem ljeta 1992. očuh govorio da će doći do rata između HVO-a i Armije RBiH, niko mu nije vjerovao. Niko, to znači ni majka, ni majčina rodbina, ni očuhovi brat i sestra, ni njegovi prijatelji, ni naše komšije, ni ja. Što je rat bivao izvjesniji, to su svi snažnije vjerovali da se neće desiti, tako da je svo vrijeme bio usamljen u ulozi zlogukog proroka.
Međutim, to ga nije pokolebalo. Od jeseni 1992. odlazio je na desetodnevne smjene na brdo Hum – sve do početka maja 1993. bio je pripadnik jedne manje jedinice protivvazdušne odbrane HVO-a – i s njih se vraćao uvijek s novim argumentima za svoju tezu o budućem hrvatsko-muslimanskom ratu. Bilo je dana kada bi upeterostručio unos nikotina u svoj ionako kržljavi organizam i samo se po tome znalo da ga iznutra obuzima nekakva tjeskoba od koje nam je svima bivalo tijesno i u stanu, i u vlastitoj koži.
Ovdje bilježim jedno meni vrlo dragocjeno sjećanje, koje mi je došlo dok sam jutros čitao knjigu „Mostarsko muftijstvo 1992 – 2012“, autora bivšeg mostarskog muftije, Seida ef. Smajkića: dok smo 9. maja stajali u haustoru zgrade s još nekoliko uhapšenih komšija, učinilo mi se da sam u jednom trenutku ulovio očuhov rječiti, gotovo likujući pogled, koji kao da nam je svima govorio: jesam li vam mjesecima pričao da će se ovo desiti?
Ali tada je već bilo kasno. Čak sam i ja znao da je bilo kasno.
Srijeda, 29. januar
Na očevom mezaru. Uvijek isti osjećaj, kao da osjetim njegov duh koji me dočekuje u zagrljaj. Bijeli oblaci koji su me pratili dovde kao da su se zaustavili u trenutku kada sam stao ispred nadgrobne ploče. Zajedno smo slušali tišinu, tako duboku da bi mogla biti šum, tišinu koja je govorila o očevom životu. O godinama u kojima je kao vozač Autoprevoza prošao svaku važniju cestu u bivšoj državi.
Na bodljikavoj žici oko groblja vjetar je ostavio svašta, najlonske kese, komade tkanine, aluminijsku foliju, karton… Šta se u meni sačuvalo od njega? Zamišljam njegovo lice i ono mi dolazi, oblikuje se kao lik na površini rijeke, tražim sličnosti, ali imam dar da vidim samo razlike. Od malih nogu to se lice proteže svuda oko mene, gleda me i prati u ovom mom ovozemaljskom lutanju uvijek istim gradom i njegovim ulicama. I onda odjednom, u drugom planu, na nekoj od okolnih cesta kojima je i on nekada vozio svoje šlepere tegljače, začujem snažnu škripu kočnica: kao da mi po ko zna koji put nagovještava svoje prisustvo u mom životu.