Petak, 2. maj
Danas poslijepodne, na Bunici, jedan čovjek, mršav, starački uglađen. Pisac u meni ga posmatra, mogu da vidim crtu potištenosti na njegovom licu. Ali to nije ono što mi je privuklo pažnju, već njegove mekane, vrlo rafinirane kretnje kojima je iz džepa pantalona izvadio pribor za pušenje, tabakeru i drveni čibuk. Jedna davna, skoro zaboravljena slika izronila je iz dubine sjećanja.
Tamo negdje u zimu 1993., očuh je majci i meni redovno držao predavanja o političkoj situaciji u gradu i novopriznatoj nam državi. Osim riječi koje gotovo nikada ne bi koristio u svakodnevnom govoru, a za koje je, pretpostavljam, smatrao da daju dodatnu ozbiljnost onome o čemu govori, očuhova uloga predavača podrazumijevala je i upotrebu njegovog omiljenog pomagala, čibuka za cigarete. Dok nam se obraćao iz udobnosti svoje katedre (fotelja od mebl-štofa u bordo boji, njegov omiljeni komad namještaja), držao je tu jeftinu stvarčicu s Tržnice između palca i kažiprsta, i to tako kao da je pazio da je ne povrijedi ili kao da bi se mogla slomiti pri najmanjoj nepažnji.
Taj neobični, stariji gospodin na klupi uz rijeku, njegova otmjenost ili pak neka viša sila koja mi se s druge strane obraćala kroz tu gestu, kao da su me željeli podsjetiti na ono što u ovo doba godine ionako ne uspijevam zaboraviti, da očuha više nema, da ničeg više nema, osim tuge i uspomena kojima je nemoguće umaći.
Ponedjeljak, 5. maj
Svaki kamen, svaka ulica, svaka fasada, te na posljetku i svaki čovjek u istočnom dijelu grada održava duboku, unutarnju vezu sa stanjem ratne opsade. Toliko su duboke traume ovdje, toliko teške, nepreradive, da su zarobile našu stvarnost, tome zlu, zapravo, nema kraja, ono se prenosi s generacije na generaciju, prelazi iz jednog oblika otuđenosti u drugi.
Jučer sam nakon dugo vremena sreo jednu prijateljicu. Pričala mi je o sinu, koji ide u četvrti razred osnovne škole i koji je upražnjavajući slobodnu temu na času likovnog vaspitanja nacrtao svog, odavno već upokojenog dedu, bivšeg logoraša, kako sa šnitom hljeba u ruci kleči ispred puške uperene u njega. To me možda ne bi toliko iznenadilo, rekla mi je prijateljica, da o ratu i onome što je u ratu bilo nikada ne pričamo u njegovom prisustvu, kao da je tu sliku dobio u nasljedstvo, putem gena.
Petak, 9. maj
Najprije majka i kćerka, u jednom dugom kadru, dok prelaze ulicu ispred caffea u kojem pijem svoju prvu kafu. Njihove fizičke sličnosti – jedna, ista ljepota kojoj kao da se vidi dno, koja kao da nikada nije iskusila ljudsku patnju. Onda neki starac i njegova bijela košulja, njegov trom, vukući hod, kao da se kreće uz pomoć skija za trčanje. (Gdje li je bio devetog maja, prije trideset dvije godine? Kakva li je njegova priča?)
Tu je i grupa turista, koja poput bujice zapljusne ulicu, sporo otičući u njen uski odvod, dole, prema Starom gradu. Osjetim tihu moć prostora oko sebe, ulice koje na tajanstven način stvaraju vezu između mene i davno nestalih ljudi i vremena. I sve mi pomalo djeluje kao fikcija, kao nešto što je izmišljeno samo da bih mogao ispisati posljednje redove ovoga dnevnika.