Nedjelja, 13. april
Od mjesta gdje živim, od južnog predgrađa Mostara, ima malo više od pola sata vožnje do Crnića. Nedjelja je, neradni dan. Vozim starom magistralnom cestom, preko Gubavice i Domanovića, istom kojom sam se vozio i u djetinjstvu. Taj prostor odavno već posmatram na drugi način. Slike seoskih krajolika ne mogu osloboditi od onoga što se u međuvremenu na njih nataložilo, bolno je i neizbježno naslijeđe prošlosti.
Ne pričam djeci o svojim dječačkim putovanjima, čekam da me sami pitaju, ali to se skoro nikada ne događa. Možda je i dobro što je tako, možda i nije, ne znam. Međutim, sjećam se s koliko sam samo znatiželje i radosti nekada upijao dedine i priče mojih daidži o njihovom odrastanju. Jedne prilike, dok smo se u službenom Stojadinu firme Bitas vozili upravo ovom cestom, daidža Ibro mi je otkrio kako je kao klinac od sedam-osam godina pao s tavana u staji, te tako zaradio ožiljak koji je cijeloga života nosio na čelu. Pažljivo sam ga slušao, gotovo da sam vidio njegove riječi. Čak bih se usudio da kažem da se sjećam i pjesme koja je svirala na radiju (mnogo godina kasnije saznao sam da se radi o klasiku „O Mamy Blue“, u izvedbi Julia Iglesiasa), kao da sam čitavim svojim bićem bio prisutan u tom trenutku.
U retrovizoru vidim kćerku. Mobitel, slušalice, odsutan pogled. Ona ne zna kako sam nekada, lica priljubljenog uz prozor autobusa, osjećao da mi svaka kuća, svaka voćka, svaki komad zemlje žele saopštiti nešto zbog čega bi svijet oko mene postajao veći i tajanstveniji. Ili kako je sa svakom stanicom u meni raslo uzbuđenje zbog predstojećeg susreta s dedom i nenom. Pogledam uz cestu. Sunce koje je visilo tačno iznad nas odražavalo se na staklastoj površini orošenih oranica, unutra, u autu, gomilalo se sve više tišine. Hoću li znati pronaći način da svojoj djeci ispričam priče koje bih htio, upitao sam se. Priče, kroz koje ću im dolaziti, jednom kada me više ne bude.
Utorak, 15. april
Lobi Pavarotti centra. Kafa iz termos čaše, jugovina, kiša, vrijeme isto kao i jučer. Gledam u Hum kao u zid zatvorskog dvorišta. Tjeskoba, nervoza, svadljivost, kao da me spopala neka vrsta negativne snage, ludila. U lobi ulazi mladić od dvadesetak godina, bezvoljno se osvrne po polumračnoj prostoriji, kao da traži nekoga za koga zna da nije tu, i potom izađe, ne pridajući ni najmanju pažnju mom prisustvu. Ali onda odnekud, s umirujućim dejstvom benzodiazepina, javi mi se lice Arijane, naše nekadašnje avenijske verzije Tornatoreove Malene. Misli mi obuzima jedna maštarija iz djetinjstva, toliko stvarna da se pretvorila u uspomenu, u nešto što sam doživio i sada mogu da prizovem u sjećanje. Prinosim lice prozoru i kao da čekam Arijanu po ovoj kiši, svjestan da je moj odnos sa svijetom konačno propao, na obostrano zadovoljstvo.