Petak, 28. mart
Okolnosti u kojima pišem ovaj dnevnik, okolnosti u kojima se odvija moj život, to stalno podsjećanje da sa svijetom nešto ozbiljno nije u redu, od nenajavljene posjete američkog potpredsjednika vojnoj bazi na Grenlandu, koja se odvija u sjenci Trumpove sulude ideje o kupovini, možda čak i vojnoj aneksiji tog poluautonomnog danskog ostrva, preko zemljotresa u Tajlandu i poplava u Bosni, pa do bjegunaca od državnog tužilaštva, Dodika i dvojice njegovih entitetskih ađutanta, za kojima bi, navodno, uskoro trebala biti raspisana i Interpolova potjernica. Ispostavlja se da je ovaj Ramazan prilično dramatičan i ćudljiv.
Trebam li se brinuti? S ovim godinama i ovom pameću znam da ništa nije nemoguće, čovjek je sposoban za svako zlo. Ali me strepnje i strahovi, riječju, sve ono što u dubini sebe jesam, naprosto tjeraju da na svijet ne gledam racionalno, da budem optimist. Nisu li se ovako osjećali moji najbliži u osvit rata, početkom devedesetih? Nije li i tada historija pokazivala svoje lice u vječitom ponavljanju, i to još uvijek ne kao farsu? A toliko često sam ih u svojoj kasnijoj uobraženosti optuživao da nisu dovoljno marili, da nisu učinili ništa što bi spriječilo da nam se dogodi ono što nam je kasnije iz temelja uništilo živote. Tek sada, zapravo, vidim koliko malo mogućnosti su imali na raspolaganju.
Nedjelja, 30. mart
Jutros, tokom porodičnog ručka, koji se za bajramskih jutara u našoj kući služi ranije nego obično, onaj osjećaj kada shvatiš da si cijelo vrijeme sretan, iako to prečesto zaboraviš.
Srijeda, 2. april
Danas, u Onešćukovoj, s mužem, nakon toliko godina, Nives. To više nije djevojka koju sam nekada poznavao, jedva zapravo da na nju i liči, ni traga onoj kratkoj kosi i crnim, upadljivo veselim očima, koje kao da su u sebe usisale vrijeme između onda i sada. Nismo se pozdravili, nisam čak siguran ni da li me je prepoznala, a gotovo da su nam se tijela, koja su se posljednji put dodirnula prije skoro trideset godina, u jednom drugom odavno već završenom životu, sudarila na ulici. Čuo sam da živi u Genevi, muž joj je naš čovjek, sin jugoslovenskih disidenata, ljekar s ozbiljnom reputacijom, koji navodno ima i veoma uspješnu privatnu praksu. Nives. Sjećam se gelerima oderane fasade u potkrovlju njene zgrade u Donjoj Mahali, izblijedjelih tapeta na zidovima dnevne sobe i drvenog stola čija je noga stalno ispadala iz ležišta. Te jedine večeri kada sam bio kod nje, stalno je gledala kroz prozor iz straha da će očevo dežurstvo završiti ranije nego obično. Nives, zimska večer što se tromo spušta među ruševine u dvorištu, tišina isjeckana glasovima djece na ulici i gorak okus krivice u ustima zbog jednog izvini koje joj nikada nisam rekao.
