Petak, 14. mart
Sa starim prijateljem, vrlo obrazovanim čovjekom, profesorom na jednom privatnom fakultetu. Blijed je i toliko neuobičajeno pričljiv da me pomalo plaši ta silna želja za razgovorom. Međutim, osjećam da okoliša i da ono što mi zaista želi reći ostaje prešućeno. Prvih poslijeratnih godina, kaže mi, vjerovao sam da će vrijeme prebrisati ono što je rat upisao u moje registre, nadao sam se da ću se vratiti normalnom životu kao da se ništa nije dogodilo, kao da je sve bilo samo jedan ružan, završen san. Ali nije išlo, barem ne u onoj mjeri u kojoj sam ja mislio da je to moguće, pa je često izgledalo kao da pokušavam spojiti različite dijelove slagalice na pogrešnom mjestu.
Sjedimo u jednoj maloj kafeteriji, u ulici Braće Fejića, samo pedesetak metara od mosta Bunur i nekadašnje pizzerije Rovinj, u kojoj smo se upoznali, zahvaljujući nekim zajedničkim prijateljima. U orijentalnom prozoru, koji iz ustakljenog dvorišta gleda u unutrašnjost objekta, izložen je neobičan eksponat, radio-kasetofon Aiwa. Njegova me prisutnost neprestano podsjeća da smo najstariji gosti u kafeu.
Jedne prilike, tamo negdje dvije hiljade pete ili šeste, tako nešto, bio sam dva mjeseca u Španiji, u Barseloni, u sklopu rada na svojoj doktorskoj disertaciji, nastavlja moj prijatelj. I mogao sam ostati tamo, mislim, otvorile su mi se neke opcije vrlo privlačne za moju budućnost, mogao sam čak povući i Mirelu, ali mi je Mostar stalno negdje u pozadini mahao i dozivao me, kao majka koja doziva dijete po susjednim sokacima. Trebalo je da ostanem još mjesec dana, ali nisam izdržao, vratio sam se pod nekim lažnim izgovorom, zamalo nisam uništio vlastitu karijeru.
Odjednom osjećam da više ne može da se zaustavi, kao da se neka spona otkačila u njemu, ruke mu zadrhte, pogled postaje mekši, u očima se pojavi iskra za koju pretpostavljam da je odraz njegovih najintimnijih misli. Shvatam da je došao do tačke kada više ne može izbjeći da mi saopšti ono zbog čega mi je sve ovo i ispričao, ono što se možda nije ni moglo kazati tek tako, izravno i iznenada.
Udaje mi se kćerka. Udaje i odlazi u Ontario, u Kanadu, u pizdu materinu. Tek tako, odlazi da živi s čovjekom kojeg voli, ostavlja sve… Zapravo ne ostavlja ništa, nego bježi od ovog grada od kojega ja nisam mogao da se odvojim, bježi od mene i Mirele i od budućnosti koja je ovdje čeka, ako ostane. Znam, reći ćeš da bih trebao biti sretan, i jesam, ali opet, samo nju imam… Međutim, nešto mi ipak posebno teško pada, moram ti priznati. Jučer mi kaže, vrlo iskreno, bez ljutnje, dakle bez ikakve namjere da me povrijedi, kao s nekim sažaljenjem od kojeg mi evo ni danas nije dobro, U Kanadi ću biti supruga muškarcu kojeg volim, ovdje sam bila samo još jedno dijete čiji su roditelji preživjeli rat ili barem vjeruju da jesu. I odjednom sam začuo, mnogo jasnije nego obično, metronom zidnog sata, iritantno precizan i skoro potpuno usklađen s otkucajima moga srca, pomislio sam na vrijeme koje dolazi, na sve sate i dane njenog odsustva kroz koje moram proći, iščekivanje njenih poruka, mailova i poziva, sve to u svjetlu te užasno bolne rečenice. U šta smo joj to pretvorili život, pitam se, misleći da je činimo sretnom?
Iznenada se sjetim da sam posljednji put njegovu kćerku vidio prije tri ili četiri godine, tokom jedne jesenje oluje koja me je uhvatila na istoj ovoj ulici, toliko sam se bio zadubio u misli da nisam ni primijetio šta se dešava sve dok nije sijevnula munja kroz topli sumrak, sklonio sam se pod jednu nadstrešicu i punih pola sata zaprepašteno gledao kišu koja se izlijevala na raskopanu ulicu. Kasnije, kada se nevrijeme već počelo smirivati, odnekud su dotrčale ona i njena majka, bile su nasmijane i pokisle, uljudno su me pozdravile i nastavile razgovarati kao da nikoga oko njih nema. Pokušao sam sve ovo što sam upravo čuo povezati s tom slikom, ali nije bilo šanse.
Dok se rastajem od svog prijatelja, razmišljam o sebi i svojoj djeci. Koliko ih uopšte poznajem? U kojoj mjeri ih određuje prošlost moje supruge i mene? Je li moguće proći kroz sve ono kroz šta smo mi prošli, a ne uništiti im živote na jedan od milion mogućih načina?
Ako ikada odu odavde, sve što bih htio jeste da ne osjećaju nostalgiju za onim što su napustili, pa čak i ako shvate da će ovdje uvijek biti njihov dom.
