Utorak, 15. april
Lobi Pavarotti centra. Kafa iz termos čaše, jugovina, kiša, vrijeme isto kao i jučer. Gledam u Hum kao u zid zatvorskog dvorišta. Tjeskoba, nervoza, svadljivost, kao da me spopala neka vrsta negativne snage, ludila. U lobi ulazi mladić od dvadesetak godina, bezvoljno se osvrne po polumračnoj prostoriji, kao da traži nekoga za koga zna da nije tu, i potom izađe, ne pridajući ni najmanju pažnju mom prisustvu. Ali onda odnekud, s umirujućim dejstvom benzodiazepina, javi mi se lice Arijane, naše nekadašnje, avenijske verzije Tornatoreove Malene. Misli mi obuzima jedna maštarija iz djetinjstva, toliko stvarna da se pretvorila u uspomenu, u nešto što sam doživio i sada mogu da prizovem u sjećanje. Prinosim lice prozoru i kao da čekam Arijanu po ovoj kiši, svjestan da je moj odnos sa svijetom konačno propao, na obostrano zadovoljstvo.
Srijeda, 16. april
Jedna kratka podnevna šetnja uzavrelom i po ko zna koji put raskopanom ulicom Braće Fejića. Mučni utisak da sam toliko vremena prosuo između ovih izloga i fasada. Ponovo misao o odlasku, koja se javlja djelimično i uslijed Židovih dnevničkih zapisa, koje sam sinoć čitao: „Onaj može dospeti daleko kome je srce slobodno; ja nikada nisam mogao da sebe sprečim da vodim računa o svemu onome što me je sprečavalo da idem napred, ne mireći se nikad s tim da pođem sam i starajući se mnogo više da povedem i drugoga nego da se sam zaputim. Pravi pioniri ne brinu o tome da li i drugi idu za njima; idu ravno napred ne osvrćući se.“ (Andre Žid, Dnevnik, Nolit, 1982.; prevod s francuskog, Živojin Živojinović)
Subota, 19. april
Od osam sati na jednom krovu, u Podgrađu, u blizini Blagaja. Najprije smo više od sat vremena metlama i plamenicima isušivali vodom prekrivenu ploču. Potom čišćenje, nosanje (jedna rolna teži oko 60 kilograma), razmotavanje, mjerenje, rezanje, zatim ponovno savijanje, varenje, i sve tako, dok crnilo bitumena u potpunosti ne prekrije svijetlosivu boju betona. Oko nas novoizgrađene vile, luksuzni apartmani, bazeni, teniska igrališta, odmor i zabava nasuprot borbi za egzistenciju koja se odvija u kućercima s dotrajalim fasadama i zapuštenim dvorištima. Miris zagrijanog bitumena, gust i toksičan, intenzivniji na velikim vrućinama, u meni je budio sjećanja na vrijeme kada sam hidroizolaterski posao radio u daidžinoj firmi, prije više od dvadeset pet godina. Prvi zarađeni novac, koji bih trošio bez imao poštovanja prema samom sebi, jutra u kojima bih mamurluk rastjerivao Sarajevskim pivom, lica radnika opaljena vatrom i zatvorena kao da su od kamena.
Čitav jedan život poslije, vratio sam se na početak i to saznanje kao da mi je cijeli dan nešto govorilo o odlukama koje sam u međuvremenu donio. Mislio sam o tome kako treba znati podnijeti težinu vlastitog života i uopće, život kao pojavu, kao nešto što nam se samo privremeno događa, i to uvijek u okolnostima na koje nismo imali ni najmanjeg uticaja. Ne prebacujem sebi što je moglo drukčije, jer je ovo bio jedini način da ostanem slobodan. Šta je sloboda? Naporno raditi, ponekad i po tri ili četiri posla u isto vrijeme, sa sviješću da se od svoga rada nikada nećeš obogatiti.
