Utorak, 25. februar
Ponavljanje koje traje već trideset godina. Dodik i njegova retorika otcjepljenja, ovaj put u povodu sutrašnjeg izricanja presude Vrhovnog suda BiH, takozvani probosanski političari sa svojim ispraznim frazama o nedjeljivosti i suverenitetu i, naravno, kao treća strana, Čović, koji nastavlja tamo gdje je njegova stranka zaustavljena 1994. godine. Sve to jedva da me dotiče, mene ovih dana more druge brige, gradska vlast (SDA i HDZ) je u prijedlogu budžeta za ovu godinu srezala budžet instituciji u kojoj radim zbog čega bi neki ljudi, među njima i ja, mogli ostati bez posla. U čemu je smisao ovakvog života? Ove neprestane borbe u koju sam bačen samim svojim rođenjem?
Iz kancelarije, u koju jedva da dopire dnevna svjetlost, posmatram krovove okolnih kuća, njihove ruševne dimnjake, pocrnjele simsove, oluke koji vise poput starih dronjaka. U daljini se čuju rotacijske sirene, vazduh je gust od mirisa nadolazećeg proljeća. Mačka hoda vrhom dvorišnog zida, zastaje i kostriješi se, kao da se u njenom svijetu upravo događa nešto od sudbinske važnosti. Vraćaju mi se slike i utisci iz vremena kada sam prije skoro četrnaest godina ovdje došao da budem direktor. Koliko toga se promijenilo? U ovoj ulici, u gradu, u ovoj zemlji? Nažalost, sve je tragično isto. Hoću reći, isto je do te mjere da u čovjeku potiče želju za odlaskom ili za samoubistvom.
Srijeda, 26. februar
Šta bude s licima iz naše prošlosti koja odbijaju biti zaboravljena? Sa svim onim ljudima kojih se sjećamo samo zbog neobičnosti njihove pojave? Gdje li je onaj kondukter na prijeratnoj liniji Mostar – Stolac kojeg su svi zvali Efendija, a kojeg pamtim po njegovim prosijedim brkovima, hrapavom glasu i šaljivim pitanjima? Ili stari, nečujni Grga, koji je skoro svakoga dana igrao šah u dvorištu naše zgrade, na Aveniji? Pa onda Omer, očuhov blizak prijatelj iz Klisa, možda čak i dalji rođak, koji je prodavao orahovu rijezgu na Tržnici? Sjećam se njegove frizure, kao kod Jašara Ahmedovskog, jakne od kuhanog teksasa, duguljastog, uvijek neobrijanog lica i pogleda koji kao da se gubio u žamoru ljudi na pijaci. Tu je i onaj omaleni, ratni kuhar u selu Odžaci, na Bjelimićkom platou, koji me neobično podsjeća na Manuela, iz serije Falični pansion. Ono što se u njima opire zaboravu jeste upravo njihova prirodna neuhvatljivost, sposobnost, takoreći, da budu zaboravljeni.
Gdje li su ti ljudi sada? Jesu li još uvijek živi? U mašti ispisujem njihove sudbine, dajem im osobine drugih ljudi, filmskih i romanesknih likova, zamišljam njihove zablude, nedoumice i tajne, i s tim fantazijama onda živim, čitam dnevne vijesti, hodam gradom ili obavljam neki posao. Nisam siguran zbog čega to radim, ali mi se ponekad zaista čini da na taj način uvećavam vrijednost vlastitog života.