Ponedjeljak, 3. mart
Moj davni, skoro zaboravljeni rođak, koji već trideset godina živi vani. Danas se iznenada pojavio u lobiju Pavarotti centra, duh iz nekog prošlog života. Uzeli smo kafe iz aparata i sjeli za stol uz prozor. Imao je skoro potpuno ošišanu kosu koja je rasla samo oko ušiju i pozadi, tužne, plave oči i crte lica koje kao da su povremeno odražavale svijest o tome da je ovaj susret ipak bio loša ideja.
Pričao mi je o svojoj porodici, o gradu u kojem živi i poslu koji radi, ali sve što sam saznao samo je uvećavalo moj osjećaj da sjedim s čovjekom kojeg odavno ne poznajem. Zvao me je Edana. Ponavljao sam to ime koje sam sam sebi dao već u trećoj ili četvrtoj godini života, ime kojim su me zvali u mom najranijem djetinjstvu i koje su neki ljudi čak i danas povezivali s mojim likom. Edana. Okus svježeg masla na nepcu, miris neninog znoja, lopta što se kotrlja u prašini, kao da su u tom imenu pohranjeni posljednji ostaci moga djetinjstva, sve što se oduprlo zaboravu.
Utorak, 4. mart
Ovdje, u strogom centru grada, na recepciji nekadašnjeg hotela Ruža, čija obnova traje već više od dva desetljeća, osamdesetih je godina radio Ramiz, lik iz mog romana Sandro. I svaki put kada prođem ulicom Husnije Repca prisjetim se načina na koji sam opisao njegovu smrt jedne zime, u bunkeru, na Bjelimićima: „Umirao je skoro čitavu minutu mlateći nogama kao granama u naletu olujnog vjetra. Bile su to beskorisne kretnje koje nisu mogle zaustaviti ono što je nadiralo iznutra, nezadrživo, poput plime.“
Pokušavam utvrditi ko je bio Ramiz u mom stvarnom životu i ko sam bio ja dok se on razlijevao po bjelini moga kompjuterskog ekrana poput najgušće tame. Ne pronalazim nikakvu poveznicu, ništa, osim ovog hotela, pored kojeg prolazim skoro svakoga dana i u čijim pustim hodnicima mora da se kriju vrata što vode od stvarnosti do fikcije, od onog koji piše do onog koji se u priči ispisuje.
Srijeda, 5. mart
Jedan čovjek, na terasi hotela Bristol, sa svojim upečatljivim licem i bijelim, raščupanim brkovima, požutjelim od konzumiranja duhana. Čitava njegova pojava, takoreći, nabijena je stvarnošću, sudbinom, i to tako da osjećam da bi se lako mogla transformisati u književnost, možda čak u roman. Govori škrto i s nekim dubokim umorom tipičnim za čovjeka koji zna da se više nema šta reći, da je sve već rečeno.
U jednom trenutku čujem ga da kaže „ne zanima me“, ali ostatak rečenice iznenada nestaje u naletu kašlja i nečega što je njegov sagovornik protumačio kao grešku. Uzalud pokušavam da se sjetim na koga tačno me podsjeća njegovo ostarjelo lice, njegov dubok, vragolast pogled, način na koji svojim prisustvom djeluje na svijet, kao da se radi o nekoj vrsti mračnog zračenja.
Nakon nekoliko popušenih cigareta i, koliko sam primijetio, dva popijena pelinkovca, smrknutog je lica krenuo da se oprašta, najprije s čovjekom s kojim je sjedio, a potom i s konobarom, kao da odlazi na neko duže odsustvo. Oduvijek su me privlačile tajne koje u sebi kriju drugi ljudi, sve te priče koje naslućujete, ali ih nikada nećete saznati. Preostaje vam samo da ih izmaštate, tako na kraju krajeva i nastaju romani.