Nedjelja, 20. april
Nakon fizičkog rada, obično uslijedi kreativna paraliza, kao da nikada ništa nisam pisao. Listam stranice ovog dnevnika i čudim se, kao da je sve to ispisao neko drugi, neki čovjek čiji život jako dobro poznajem, poznajem ljude i događaje koje opisuje, ali to nisam ja.
Ponedjeljak, 21. april
Čemu pisati za druge? Nakon toliko godina istorije, ne može se doživjeti ništa što već nije doživljeno, niti se može napisati nešto što već nije zapisano. Ako književnost i o čemu govori, onda govori o tome da ljudska civilizacija nije sposobna učiti iz vlastitog iskustva. Zato mi se čini da pisati ima smisla jedino za sebe. Ili za Boga.
Srijeda, 23. april
Nakon nemirnog sna, njen dodir koji razgoni utvare, smiruje oluje. Zagrljaj kojim me privija uza se, to su mekani, svježe pokošeni proplanci koji se pružaju oko njenog srušenog doma u Gacku. Vizija je opsjenjujuća, toliko je snage u njenom biću da mi se čini nevjerovatnim da pripada ljudskom rodu. Kao onda kada smo prvi put otišli u njeno selo i ona mi, stojeći ispred gomile kamenja zaraslog u kupinu i travu, objašnjavala gdje je nekada bila njena soba, gdje garaža, a gdje kuća u kojoj je gledala kako četnici siluju njenu prvu rodicu.
U velikoj, prosvetljujućoj tišini koja je uslijedila, dok je povjetarac njihao grane šljive iznikle iz nečega što je nekada bio prozor na dnevnoj sobi, ona mi se učinila toliko velika i uzvišena kakva nikada prije nije bila, kao da je jedna od onih grčkih boginja što se greškom zaljubila u čovjeka i ostala da živi s njim, ovdje, među smrtnicima.
