Nedjelja, 16. februar
Šta bi se sa mnom dogodilo ako bi ona umrla prije mene? To mi pitanje često pada na pamet, piscu je mašta uvijek blizu. Razmišljam o onome što bi ostalo iza nje, o njenoj odjeći, o njenim košuljama, grudnjacima, čarapama, o njenoj četkici za zube, kutiji za šminku, cipelama, o bolnom odsustvu njenog tijela koje bi se razlilo posvuda, zamišljam načine na koje bih se s tim nosio.
Sjećam se kofera u kojemu je majka čitavog života čuvala očeve sitnice. U toj je slici toliko ranjivosti, toliko straha koji prodire duboko u ovaj dan da već sada mogu osjetiti koliko me M.-ina smrt boli. Mnogo mi je lakše misliti da će me nadživjeti, tako bi bilo bolje i pravednije za oboje. Ali ako se to ne dogodi, ako kojim slučajem ode prije mene, ono što bih od nje želio sačuvati ne bi moglo stati u običan kofer. Njenim bih stvarima ispunio mnogo veći prostor, možda bih na kraju čitavu kuću pretvorio u muzej. Sa svakom sitnicom koju bih pronašao ona bi bila manje mrtva, a ja više živ.
Srijeda, 19. februar
U baru na benzinskoj pumpi, jedan mladić u plavom kombinezonu. U kasnim je dvadesetim, možda ranim tridesetim, ali već je sasvim sijed. Razmišljam šta je potrebno da se desi u ljudskom organizmu pa da se pigment naše kose iznenada promijeni? Guglam ključne pojmove i saznajem da najnovija istraživanja pokazuju kako je stres glavni uzročnik pojave sijedih vlasi. Tekst koji čitam navodi primjer Baracka Obame kojemu je trebalo pet godina na mjestu predsjednika najmoćnije države na svijetu pa da u potpunosti osijedi. No, meni na pamet pada jedan mnogo upečatljiviji primjer.
Majka moga prijatelja, Almira Pope, teta Muferra, u ranu je jesen 1993. godine teško ranjena. Zahvaljujući posredovanju UNPROFOR-a, prebačena je u Zenicu, odakle se, nakon dva mjeseca liječenja, samovoljno i bez ikakve pratnje zaputila kući. Na putu je provela isto toliko vremena koliko i u zeničkoj bolnici, što danas nekome može zvučati nevjerovatno, ali tako je bilo. U Jablanici je, u jednom slučajnom razgovoru s grupom Mostaraca, saznala za pogibiju dva brata, o kojima je znala samo to da im se majka zove Mubera. Iz nekog razloga, bila je sigurna da je u pitanju greška u izgovoru njenog rijetkog imena, odnosno da se radi o njenim sinovima, zbog čega se potpuno isključila. Jedan od ljudi iz te grupe, kojeg je Almir upoznao nekoliko godina poslije, ispričao mu je da je zapanjenim očima gledao kako kosa njegove majke mijenja boju, proces se, dakle, odvijao toliko brzo da se mogao posmatrati golim okom. Za sat vremena bila je skroz sijeda, rekao mu je. Za sat, ni minut duže.
FOTO: Na fotografiji su čika Islam i teta Džemila Đaferi, roditelji Muferre Popo, koji su skoro u isto vrijeme kada je ona ranjena u istočnom dijelu grada, protjerani iz svoga stana na Bijelom Brijegu. Bojovnici HVO-a dovezli su ih do zgrade bivše Staklene banke i pustili ih da idu prema položajima Armije RBiH, s druge strane Bulevara. Nakon nekoliko koraka, pucali su im u leđa. Čitavo vrijeme Muferrinog liječenja i putešestvija na povratku kući, oni su ležali tamo, u centru grada, na ničijoj zemlji. Nakon potpisivanja Washingtonskog mirovnog sporazuma, pozvana je da identifikuje njihove ostatke. Prepoznala ih je po odjeći.