Ponedjeljak, 7. april
Vlasnik jedne vile u izgradnji, na kojoj sam proteklog vikenda radio s braćom, kaže mi da me zna s televizije. Ti se dao u umjetnost, daje mi prijateljski savjet, Nema ti od tog ništa, jarane. Ovo sad što radiš, izolacija, ljepenka i to, tog se ti drži, to ti je umjetnost.
Gleda u mene kao da očekuje da mu se izvinim, jer za sve ove godine nisam shvatio da se bavim krivim poslom. Šutnja, osjećaj poniženja. Ništa se tu ne može.
Utorak, 8. april
Prihvatio sam poziv pjesnikinje Sanele Kuko da učestvujem u hommageu Aliji Kebi, mostarskom pjesniku i istaknutom kulturnom radniku, nekadašnjem uredniku časopisa za kulturu i umjetnost, Most. Uradio sam to sa sviješću da o doprinosu Alije Kebe lokalnoj kulturi, pa između ostalog i kulturi sjećanja, nikada za ovih petnaestak godina nije posvećena ozbiljna pažnja, niti je njegovoj ličosti u današnjem Mostaru dato mjesto kakvo zaslužuje.
Alija Kebo bio je jedan od rijetkih, etabliranih pjesnika koji je preživio rat i opsadu Mostara, i koji je u svojim kasnijim knjigama – „Mostari i barbari“, „Amrina kletva“, „Hiljadu malih mostara“, „Od Uborka do Njujorka“, „Nepremost“ i „Knjiga mostopisca“ – stvorio neku vrstu vlastite književne reminiscencije na možda i najteže vrijeme u istoriji ovoga grada. Da nije uradio ništa više od toga, a jeste, bilo bi dovoljno da ga se u ovom gradu, ako ništa drugo, barem češe i redovnije sjeća.
Iznimno je važan i Kebin doprinos poslijeratnom pokretanju i razvoju časopisa Most, čije je uredništvo potpisao više od 120 puta. U vrijeme kada je ponovo počeo izlaziti, a bilo je to 1995, Most je predstavljao važnu kulturnu činjenica, ne zbog toga što je bio jedini ozbiljan časopis u ovom dijelu zemlje, nego što je sa svojom uređivačkom politikom nastavljao tradiciju jednoga Mostara koji više nije postojao, barem ne u onoj mjeri i na onaj način na koji je postojao do rata. U tome su u početku bili osnovni razlozi za njegovu naglu ekspanziju, te ujedno i razlozi za njegovo kasnije propadanje, pogotovo nakon Kebine smrti, koja se vremenski poklopila s jednim drugim procesom, tada u zamahu, a to je proces razgradnje građanskog identiteta i građanske kulture, odnosno njihovo odmjenjivanje onim što je u ovdašnjim monoetničkim kulturama primordijalno i anahrono, narodnjačko i ruralno.
Građanska kultura ne proizilazi iz našeg doživljaja samih sebe kao etničkih i vjerskih jedinki, nego iz doživljaja grada kao urbane cjeline, kao prostora koji dijelimo s drugima i drugačijima, s ljudima koji su bez obzira na njihovu predodžbu o samima sebi, u stanju da se identifikuju s njegovom tradicijom, istorijom, kulturom, njegovim simbolima. Alija Kebo je to, naravno, znao. I kada kažemo da nam nedostaju i Most i Kebo – a tu sam rečenicu toliko puta čuo u posljednjih sedamnaest godina – nama zapravo nedostaje jedan doživljaj grada i svijeta, čiji su oni bili simboli, a koji je s njima možda i zauvijek otišao u istoriju.
Četvrtak, 10. april
Moj prijatelj, koji je početkom godine otišao vani, doživio je ovih dana jedno užasno iskustvo: pukao mu je zid aorte. Preživio je zahvaljujući nizu nevjerovatnih okolnosti. Ovih mi je dana pričao kako bi, da je ostao ovdje, vjerovatno podlegao krvarenju, jer doktori u Mostaru nisu u mogućnosti da izvode tako delikatne hirurške zahvate. Otišao sam odozdo, izgleda, samo da bih preživio zamku koju mi je spremalo vlastito tijelo, zaključio je.
Danas sam to ispričao jednom našem zajedničkom prijatelju, ali on kao da se nije mnogo uzbudio zbog toga. Takve priče ovdje skoro da padaju pod kič, niko se na njih i ne osvrće, svako ima svoju muku. Sjedili smo u Emini, u dijelu bašte koji je okružen divljom lozom i mladicama hrastova, zrak je mirisao na rano proljeće, prigušeni glasovi kotrljali su se ulicom, iza svog tog silnog zelenila. Znaš ko je umro, pita me sporo odvajajući bolna leđa od naslona na klupi, kao da su za njeg bila pričvršćena nekim nevidljivim ekserom. Odmahnem glavom. Goran, kaže, Naše godište bio. Prvo srčani, pa onda moždani.
Šutim, dugo, u čudu. Kako god da okreneš, kaže, Tvoje tijelo će te na kraju izdati, prije ili kasnije, ovdje ili tamo, u čemu je razlika?